Boileau-Despréaux [bwalọ depʀẹ·o'], Nicolas, francuski pjesnik i kritičar (Pariz, l. XI. 1636 – Pariz, 13. III. 1711). Glavni teoretičar francuskoga klasicizma. Dvorski historiograf (1677) i član Francuske akademije (1784). Prijatelj Molièrea, Racinea, Lafontainea, prvi je odredio njihove pozicije u okviru francuskoga klasicističkog perioda. Kao pjesnik Boileau-Despréaux nema veće važnosti, ali kao kritičar ima velikih zasluga u borbi protiv umišljenih veličina i lošeg ukusa. Svojim Satirama (Satires, I–XII, 1666–1711) pridonio je da se suzbije poplava precioznosti i mediokritetstva u francuskoj književnosti njegova doba i da se rehabilitiraju istinski talenti. Za obranu velikana francuske knjige Racinea i Lafontainea upustio se u polemiku koja se razvila u žučljivu svađu, poznatu kao »borba između starih i modernih« (Querelle des Anciens et des Modernes). U djelu Pjesničko umijeće (L’Art poétique, 1674), Boileau-Despréaux obrazlaže svoju estetsku doktrinu, s nizom pitanja koja se nadovezuju na pojam ljepote i umjetničkoga stvaranja. Boileau-Despréaux je ljepotu izolirao do apstraktnog pojma, ne povezujući je s ostalim elementima u okviru civilizacije u kojoj se javlja. Boileau-Despréaux je kanonizirao estetske zakone, nastojeći dokazati da je ljepota stalna, nepromjenljiva i prema tome univerzalna i istinita. Po Boileau-Despréauxu ništa nije lijepo što nije istinito, a istinito je sve što je naravno, pa je prema tome nasljedovanje naravi prvi preduvjet svake ljepote. – Ostala njegova djela: Poslanice (Épîtres, 1669–95) i pjesma Protiv dvosmislenosti (Contre l’équivoque, 1706), uperena protiv isusovačkog reda.
