Blaž Jurjev Trogiranin, hrvatski slikar (?, oko 1390 – Zadar, prije 21. X. 1449). O ranome razdoblju njegova života i rada nema pouzdanih podataka: rođen je najvjerojatnije u ličkome Donjem Lapcu ili u nekadašnjem mjestu Lapac u okolici Zadra, u izvorima spominje se prvi put 1412., kada se obvezao ukrasiti svod nad glavnim oltarom crkve sv. Frane u Splitu, a potom tek 1419., kad je boravio u Trogiru. Poznato je da je 1421–27. djelovao u Dubrovniku kao službeni slikar Republike; ondje je imao radionicu i primao učenike u nauk te je za dubrovačke naručitelje naslikao raspelo za franjevačku crkvu sv. Nikole u Stonu (oko 1428., Muzej ljekarne Male braće, Dubrovnik) i Bogorodicu s djetetom, vjerojatno dio poliptiha za crkvu sv. Đurđa na Boninovu (1421–27).
U Split se vratio 1428., a iduće godine u Trogir, gdje je bio član Bratovštine sv. Duha. Za bratovštinsku je matrikulu izradio dvije minijature s prikazom bratima koji se klanjaju Presvetom Trojstvu (1428., Muzej sakralne umjetnosti, Trogir, MSUT) te je u to doba naslikao Bogorodicu s djetetom (1430., Muzej grada Šibenika). Potom je u Korčuli (gdje je od 1431. djelovao u radionici) za glavni oltar katedrale izradio poliptih, najznačajnije gotičko slikarsko ostvarenje na našoj obali, posebno važno zbog cjelovitosti kompozicije i iznimne izvedbe likova, Bogorodice s Djetetom u sredini te sv. Mihovila, sv. Ivana Krstitelja, sv. Petra i sv. Nikole na bočnim poljima (prije 1431., Opatska riznica, Korčula). Najveći je dio njegova opusa sačuvan iz razdoblja 1433–42., kada je ponovno boravio u Trogiru, gdje je napravio niz vrhunskih gotičkih ostvarenja: poliptih s Bogorodicom i Djetetom sa šest svetaca u bočnim poljima (1434–35., MSUT) za oltar sv. Jeronima benediktinske crkve sv. Ivana Krstitelja, stilski blizak korčulanskome poliptihu, poliptih za oltar dominikanske crkve sv. Katarine Aleksandrijske (1436–39., Zbirka umjetnina samostana svetog Dominika, Trogir), monumentalno raspelo za katedralu u Trogiru (oko 1440., ponovno postavljeno u prezbiterij katedrale 2001) te raspelo iz crkve Gospe Karmelske (oko 1440., MSUT). Na obližnjem Čiovu izradio je peterodijelni poliptih (1436., MSUT) za crkvu sv. Jakova, na kojem se potpisao u središnjem polju ispod drvenog reljefnog lika sv. Jakova signaturom Blassius pincssit, otkriće kojeg je 1961. prigodom restauracije umnogome pridonijelo rekonstrukciji slikareva opusa.
Sličnih su oblikovnih karakteristika poliptih iz šibenske crkve sv. Antuna Opata / sv. Krševana (1436–38., Interpretacijski centar katedrale sv. Jakova »Civitas sacra«, Šibenik), izvorno komponiran u dva reda, te poliptih iz korčulanske crkve Svih svetih (1438–39), sa središnjim prikazom oplakivanja Krista okruženog figurama svetaca te dopojasnim likovima na atici i predeli. U tome razdoblju naslikao je također ikoničku sliku Bogorodica u ružičnjaku (oko 1433., MSUT), djelo čistoga kasnogotičkog likovnog izraza, jednostavne kompozicije, karakterističnih fizionomija te bogate palete s kontrastima sive i ljubičastocrvene boje Bogorodičina plašta i zlatne pozadine, Bogorodicu s djetetom (1434–35), te raspelo (1437) za bočni oltar splitske franjevačke crkve.
Poslije se spominje u Splitu 1443. i 1445., a iste godine i u Zadru, kada je završio radove na oslikavanju vratnica orgulja franjevačke crkve. U Zadru je 1447. izradio i Bogorodicu s djetetom, tzv. Gospu od Kaštela ili Gospu od Zdravlja (Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru), svoj posljednji rad, arhaičnih bizantinskih karakteristika, na kojem se pak potpisao kao Blasivs de Iadra.
Najistaknutiji je predstavnik kasnogotičkoga izraza i »dalmatinske slikarske škole«, čije je djelo obilježeno spojem arhaičnog utjecaja mletačkoga trecenta, te modernih strujanja internacionalne gotike, poput venecijanskog slikarstva (Gentile da Fabriano, Niccolò di Pietro, Zanino di Pietro, Jacobello del Fiore). Unatoč neujednačenostima u izvedbi sačuvanih slika (što se objašnjava nedovoljno razjašnjenom suradnjom s pomoćnicima), stvorio je vrhunska ostvarenja, obilježena koloritom istančane ljestvice boja, posebno nijansama srebrnosive i ružičaste, koje se ističu na zlatnoj pozadini, te karakterističnom tipologijom likova. Njegovim se opusom bavio posebice Kruno Prijatelj koji je o njemu 1965. objavio monografiju. Izložbe su mu priređene 1986. u Splitu (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika), 1987. u Zagrebu (Galerija Klovićevi dvori), te 1989. u Veneciji (crkva San Bartolomeo).
