Benković, Federiko, hrvatski slikar (?, 1677 – Gorica, Italija, 8. VII. 1753). Mjesto njegova rođenja nije utvrđeno (Omiš, Šibenik, Brač, Verona, Venecija); pripadao je bračkoj i hvarskoj plemićkoj obitelji. Učio je slikanje u Veneciji i Bologni kod C. Cignanija. Iz toga razdoblja potječe najstarija njegova slika Junona na oblacima u Forliju (palača Orselli Foschi). U Bologni je vjerojatno upoznao i slikarstvo G. M. Crespija, koji je svježinom kolorističke materije, novom interpretacijom svjetla i realističkim pojedinostima snažno djelovao na Benkovića. God. 1716. izradio po narudžbi četiri slike za dvorac u Pommersfeldenu njemačkoga kneza izbornika F. Lothara von Schönborna: Apolon i Marsija (danas izgubljena), Hagara i Ismael u pustinji, Žrtva Ifigenijina te Žrtva Abrahamova (potonja se vjerojatno može poistovjetiti sa slikom u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu, a možda je njezina potonja inačica, zbog naglašena utjecaja G. B. Piazzette). Izvornost tih ponajboljih Benkovićevih slika očituje se u produhovljenim fizionomijama i izduženim likovima, u snažnim kontrastima svjetla i sjene, dramatičnosti pokreta, dijagonalno postavljenim likovima i u karakterističnoj skali boja u kojoj prevladavaju ljubičasti, modri, žućkasti, smeđi i rumeni tonovi. U Veneciji su tijekom trećega desetljeća XVIII. st. nastale slike: Sv. Franjo Paulski (1724., Crema, Sv. Trojstvo), Polaganje u grob (Borgo San Giacomo, crkva del Castello), Bl. Petar Gambacorti iz Pise (oko 1725., Venecija, Sv. Sebastijan). God. 1733. imenovan je dvorskim slikarom F. Carla von Schönborna, biskupa Bamberga i Würzburga. Zbog snažna kolorizma i znalačke uporabe boje, mistična ugođaja i produhovljenosti te dramatske osvijetljenosti smatra se umjetnikom izrazite izvornosti u slikarstvu talijanskoga settecenta.
