Beccaria [bek:ari:'a], Cesare Bonesano de, talijanski pravnik i ekonomist (Milano, 15. III. 1738 – Milano, 28. XI. 1794). Studirao pravo u Parmi, doktorirao u Paviji 1758. Pripadao prosvjetiteljskim krugovima u Lombardiji; zajedno s braćom Verri osnovao udrugu Accademia dei Pugni i surađivao u časopisu Il Caffè (1764–66). Njegovo najznačajnije djelo O zločinima i kaznama (Dei delitti e delle pene) objavljeno je 1764. anonimno u Livornu, a ubrzo zatim u mnogim talijanskim i prijevodnim izdanjima. Pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja (posebice Montesquieuovih), Beccaria je začetnik modernog pristupa kaznenomu pravu. Protivio se primjeni torture i smrtne kazne, arbitrarnim i nerazmjernim kaznama, zalagao se za načelo zakonitosti (nulla poena sine lege) i poštivanje osnovnih ljudskih prava optuženika. Držao je da cilj kaznenopravnog sustava treba biti prevencija, a ne kažnjavanje, te da će prosvjećivanje i poboljšanje životnih uvjeta dovesti do pada kriminaliteta. U svojoj raspravi Beccaria se ne pokazuje uvijek kao pouzdan poznavatelj vrijedećeg prava, a ni njegove misli nisu uvijek originalne, no sažetom i oštrom kritikom ne samo što pogađa najspornije elemente pravnog sustava staroga poretka, već otvara i opća pitanja filozofije kažnjavanja i prava uopće. Pisana vrlo živim stilom, knjižica je postala jednim od najvažnijih prosvjetiteljskih tekstova, utjecala je na rasprave (npr. o smrtnoj kazni) do našeg doba. Beccarijino je djelo primljeno s velikim oduševljenjem i zanimanjem među enciklopedistima (D’Alambert, posebice Voltaire) kao i među pravnim stručnjacima na dvorovima prosvijećenih vladara (Marije Terezije i Josipa II., Petra Leopolda I. u Toskani, Katarine Velike), a Katolička crkva stavila ga je na indeks zabranjenih knjiga. Ono je naišlo na brz i snažan prijam u Istri i Dalmaciji; mnogi primjerci ranih izdanja stigli su u ta područja, a kod nekih domaćih prosvjetiteljskih pisaca nesumnjiv je njegov utjecaj (Toma Basiljević i dr.). Beccaria je 1768. imenovan profesorom kameralistike na Milanskom sveučilištu (Scuole palatine), a 1771. savjetnikom Vrhovnoga gospodarskog vijeća Lombardije. U tom je razdoblju pisao o širokom rasponu tema (od financija do estetike i mirisa), od čega je najvažniji njegov prinos političkoj ekonomiji. Zastupao je slobodno tržište s neograničenom konkurencijom proizvođača i potrošača u zemlji i svjetskoj trgovini. Glavno mu je ekonomsko djelo Osnove javnog gospodarstva (Elementi di economia publica, 1769., objavljeno 1804).
