Azerbajdžanci ili Azeri (azerbajdžanski Azärbaycanlīlar), turkijski narod u Iranu (pretežito pokrajina Azerbajdžan, oko 11 milijuna pripadnika) i Azerbajdžanu (oko 7,7 milijuna), gdje čini većinu stanovništva. Azerbajdžanaca ima još u Rusiji, Turskoj, Gruziji, Kazahstanu, Turkmenistanu i dr. Službeni dokumenti iz XIX. st. i u XX. st. prije Listopadske revolucije 1917. tretiraju ih kao Turke ili Tatare. Po vjeri su muslimani. Azerbajdžanci su se formirali kao narod u razdoblju XI–XIII. st. Poljodjelci i stočari, poznati su i kao obrtnici (obradba drva i kamena, tkanje ćilima, zlatarstvo i dr.), a s razvojem naftne industrije, započetim još u carističko doba, sve više dolazi do izražaja i radništvo.
Povijest
Povijest
→ azerbajdžan, povijest
Jezik
Azerbajdžanski jezik pripada jugozapadnoj ili oguskoj skupini turkijskih jezika. Ima 6 dijalekatskih skupina: sjevernu, južnu, istočnu, zapadnu, središnju i južnoazerbajdžansku. Najstarija su književna djela iz XIII–XIV. st., ali se književni i standardni jezik u glavnim crtama oblikovao u XIX. st. U iranskom se Azerbajdžanu piše prilagođenim arapskim pismom. Na području Azerbajdžanske Republike pisao se prvo arapskim pismom, zatim latinicom (1927–39), potom prilagođenom ruskom ćirilicom, a od 1996. postupno se prelazi na novo pismo na latiničnoj osnovi. U starijim ruskim izvorima taj se jezik pogrešno naziva (tursko) tatarskim.
Književnost
Ep »Knjiga o Dede Korkutu« (»Kitabi-Dədə Qorqud«) u 12 junačkih priča, nastao u XI. st. (zapisan u XV. st.), najvažniji je spomenik staroga azerbajdžanskog jezika. U XII. st. djeluju pjesnici Nizami (pisao je na perzijskom i utjecao na pjesništvo islamskoga naroda) i Širvani; protiv feudalnog ugnjetavanja pobunio se pjesnik Hagani. Značajan lirik bio je autor filozofskoga gazela Nesimi (XIV–XV. st.). Najveći azerbajdžanski pjesnik, uz kojega je vezano stvaranje književnoga jezika, bio je M. Fuzuli (1502–62). U XVIII. st. djelovala su dva pjesnika prijatelja Vidadi i Vagit. Priključenje zemlje Rusiji (prva polovica XIX. st.) imalo je velikog utjecaja na azerbajdžansku književnost (pisci prosvjetitelji A. K. Bakihanov, M. Š. Vazeh). Prvi pisac realist bio je M. F. Ahundov, tvorac azerbajdžanske drame. Pod njegovim su utjecajem pisali satirički pjesnici K. Zakir i S. A. Širvani te dramski pisci N. Vezirov, D. Mamedkulizade, A. Ahverdov, S. Ahundov. Društveni razvoj na početku XX. st. i nametanje sovjetske vlasti preusmjerili su razvoj književnosti (autor drama S. Vurgun; pjesnici S. Rustam, M. Mjušfig, M. Rahim, R. Rza; prozni pisci M. Ibrahimov, S. Rahimov i M. Hussein, B. Bajramov, I. Efendijev). Azerbajdžanska književnost otad prolazi put sličan književnostima ostalih neruskih naroda unutar bivšeg SSSR-a, pod jakim utjecajem vladajuće ideologije.
Glazba
Glazba Azera u seoskim područjima u pravilu je kromatska, dok metroritamske značajke, ovisno o funkciji konkretnoga glazbenog izričaja, variraju od slobodnih do striktnih. U gradskim sredinama poznaju se sustavi melodijskih i metroritamskih modusa, a to ih povezuje s tradicijama susjednih bliskoistočnih kultura. Umješnost improviziranja temelj je za glazbenički poziv. Ašug je glazbenik koji u sebi združuje pjesnika, skladatelja, pjevača i svirača, a izvodi legendarne i epske pjesme (dastan). Mugam je ciklički oblik s kontrastnim vokalnim i instrumentalnim stavcima.
Tradicijski instrumentarij obuhvaća melodijska glazbala (kordofonska i aerofonska) i glazbala s ritamskom funkcijom (poglavito membranofonska). Starošću i ugledom ističe se dugovrata trzalačka lutnja saz, obično s 8 žica, kojom ašug prati svoje pjevanje. Druga dugovrata trzalačka lutnja tar, s rezonantnom kutijom u obliku brojke 8, mijenjala se tijekom povijesti glede ugodbe (razdioba oktave na 17 intervala nadomjestila je u XIX. st. temperirana zapadna razdioba na 12 intervala) i broja žica (nekoć do 14, danas najviše 6). Značajno je i gudaće glazbalo kemenče s 3 ili 4 žice. Među aerofonskim glazbalima ističu se cilindrična oboa nježna zvuka (balaman ili duduk) i reska konična oboa (zurna). Bubnjevi su tipa tamburina (daf), cilindrični dvoopneni (nagara) ili par timpana (goša nagara).
Pod utjecajem Rusije, potkraj XIX. st. bliskoistočne temelje azerske glazbe potiskuje utjecaj europske umjetničke glazbe. Üzeyir Hacıbəyov i njegovi sljedbenici propagiraju od 1930-ih sintezu tih dviju tradicija i stvaranje nacionalnoga skladateljskog stila. Tako nastaju najpoznatija Hacıbəyova opera »Koroğlu«, »Koncert za tar i simfonijski orkestar« Hacıja Xanməmmədova te baletna i simfonijska djela Fərəca Qarayeva.
