Azerbajdžan (Azǝrbaycan; Republika Azerbajdžan/Azǝrbaycan Respublikası), država u istočnom dijelu Zakavkazja, uz Kaspijsko jezero; 86 600 km². Leži između Gruzije (322 km) i Rusije (284 km) na sjeveru, Armenije (566 km) na zapadu, Irana (179 km) na jugu, te Kaspijskoga jezera na istoku. U sastavu su Azerbajdžana Nahičevanska Autonomna Republika (azerbajdžanski Naxçıvan; 5500 km²), eksklava okružena Armenijom, i područje Nagorno Karabah (azerbajdžanski Dağlıq Qarabağ; 4400 km²).
Prirodna obilježja
Oko polovine teritorija zauzimaju planine, od toga visoke planine (iznad 1500 m) 10%. Veliki Kavkaz (Bazardüzü 4466 m, najviši vrh zemlje) diže se u sjevernom, a Mali Kavkaz (3724 m) s Karabaškim visočjem u jugozapadnom dijelu. Središnji dio zauzima nizina rijekâ Kure i Araksa, a krajnji jugoistočni dio Tališinsko visočje (2492 m). Obala Kaspijskoga jezera (duga oko 800 km) u sjevernom je dijelu slabo razvedena; južno od poluotoka Apšerona veći su zaljevi Bakinski i Qızılağacki (prije Kirovski). Klima je kontinentalna; u nižim područjima vlažna suptropska, a u višima planinska. Sjeverna područja godišnje primaju 200 do 300 mm oborina, južna do 1700 mm, a planinski krajevi 1200 do 1300 mm. Glavne su rijeke Kura (906 km u Azerbajdžanu) i Araks (Araz; 1072 km); najveće je jezero Mingəçevir (Mingechevir; umjetno jezero na rijeci Kuri). Šume prekrivaju 12% teritorija, a pašnjaci 30,5%.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2009. Azerbajdžan ima 8 922 447 st., a prema procjeni iz 2013. god. 9 336 500 stanovnika. Gustoća je naseljenosti 108,0 st./km² (2013). Od ukupnoga stanovništva 91,6% (2009) su Azerbajdžanci (Azeri), a ostalo Davestanci (Lezgini; 2,0%), Rusi (1,3%), Armenci (1,3%) i drugi. Vjernici su uglavnom muslimani (96%: šijiti 63%, suniti 33%) te pravoslavci (3,8%; pripadnici Ruske pravoslavne i Armenske apostolske crkve) i židovi (0,2%). Na području Azerbajdžana 1926. god. živjelo je 2 313 700 st., 1959. god. 3 697 700 st., a 1989. god. 7 021 200 st. Godišnji je porast stanovništva 1,3% (2007–12) i prati prirodni priraštaj stanovništva (12,3‰ ili 1,23%, 2007–12). Migracijska je bilanca (razlika useljenih i iseljenih osoba) pozitivna, ali niska (2000 osoba ili 0,02%, 2012). Natalitet je visok (19,0‰, 2012), a mortalitet nizak (6,0‰, 2012); smrtnost dojenčadi iznosi 10,5‰ (2012). U dobi je do 14 godina 22,3% stanovništva, od 15 do 64 godine 72,0%, a u dobi od 65 i više godina samo 5,7% stanovništva (2013). Očekivano je trajanje života 71,3 godine za muškarce i 76,6 godina za žene (2012). Ekonomski je aktivno 4 688 400 st. (2012), od čega je nezaposleno 5,2%. U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) radi 37,7%, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 13,0%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 49,3% zaposlenog stanovništva (2012). Sveučilište imaju Baku (osnovano 1919), Gəncə, Lənkəran, Nahičevan; službeni je jezik azerbajdžanski, razgovorni ruski. Glavni je grad Baku (azerbajdžanski Bakı; 2 150 800 st. 2013); glavni grad Nahičevana je Nahičevan (azerbajdžanski Naxçıvan; 75 500 st.). Ostali veći gradovi (2013): Gəncə (Ganja, prije Kirovabad; 322 600 st.), Sumqayıt (Sumgait, Sumgayit; 290 500 st.), Mingəçevir (Mingechevir, prije Mingečaur; 99 100 st.), Şirvan (Shirvan; 76 100 st.) i dr.; u gradovima živi 53,1% stanovnika (2013).
Gospodarstvo
Nakon stjecanja neovisnosti 1991. gospodarski razvoj zasnovan je ponajprije na proizvodnji nafte i prirodnoga plina te na njihovu izvozu. Vrijednost BDP-a uvećana je s 8,8 milijarda USD (1990) na 72,2 milijarde USD (2014). Početkom 2000-ih Azerbajdžan je bio među vodećim zemljama u svijetu po rastu BDP-a (1998–2008. prosječna godišnja stopa rasta bila je 15,2%). Međutim, pad cijena nafte na svjetskome tržištu od 2014. prepolovio je BDP na 37,8 milijarda USD (2016). Potom slijedi njegov postupni rast na 40,8 milijarda USD (2017), te na 47,1 milijardu USD (2018). Vrijednost BDP-a 2019. bila je 48 milijarda USD, odnosno oko 4800 USD po stanovniku. Udjel je siromašnoga stanovništva 5,1% (2018), a stopa nezaposlenosti 5% (2019).
Azerbajdžan je 2019. proizvodio 779 000 barela nafte na dan, najviše iz ležišta polja Azǝri–Çıraq–Günǝşli (Azeri-Chirag-Gunashli; ACG), u kaspijskom podmorju (oko 120 km istočno od Bakua). Potkraj 2019. naftne se zalihe procjenjuju na sedam milijarda barela (0,4% svjetskih zaliha), od kojih je oko pet milijarda barela u ležištima ACG-a. Približno 80% izvoza nafte odvija se preko Gruzije i Turske, naftovodom Baku–Tbilisi–Ceyhan (otvoren 2006). Ostatak se prenosi u Rusiju naftovodom Baku–Novorosijsk (otvoren 1997), a manji dio drugim naftovodom preko Gruzije, pravcem Baku–Supsa (otvoren 1999). Azerbajdžan je i izvoznik prirodnoga plina (2019. proizveo je 24,3 milijarde kubnih metara); potkraj 2019. njegove zalihe procjenjuju se na 2,8 bilijuna kubnih metara (1,4% svjetskih zaliha). Osim nafte i plina znatna su i rudna ležišta (srebro, zlato, željezna ruda, bakar, krom, mangan, kobalt i dr.).
Uz prevladavajuću naftnu industriju, razvijena je i proizvodnja čelika, cementa, tekstila, kemikalija i dr. Udjel industrije u sastavu BDP-a je oko 54%, uslužnoga sektora 40%, a poljoprivrede 6% (2017). U poljoprivrednoj su ponudi razne vrste voća i povrća, žitarice, pamuk, grožđe, čaj, duhan i dr.; razvijeno je stočarstvo. Vrijednost izvoza 2018. bila je 19,4 milijarde USD, a uvoza 11,4 milijarde USD. U izvozu prednjače sirova nafta (80,7%) i prirodni plin (7,6%). Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Italija (30,2%), Turska (9,3%), Izrael (6,7%), Češka (4,8%), Indija (4,2%) i Njemačka (4%). U uvozu prevladavaju vozila, strojevi i industrijska oprema, zlato, farmaceutski proizvodi, oružje i dr. Najviše se uvozi iz Rusije (16,4%), Turske (13,7%), Kine (10,4%), Njemačke (5,7%), Švicarske (4,4%) i Ukrajine (4%). Veličina je javnoga duga 48,4% BDP-a (2018).
Promet
Azerbajdžan ima 2068 km željezničkih pruga (2013), od čega je elektrificirano 1240 km; glavne željezničke pruge vode iz Bakua za Rostov (Rusija), Tbilisi (Gruzija), Erevan (Armenija; zatvorena zbog političkih razloga) i Astaru. Luke (Kaspijsko jezero): Baku, Lənkəran, Dubandi, Astara. Cestovna mreža duga je 18 994 km (2012); glavni su prometni pravci Baku–Gəncə–Qazax i dalje za Gruziju i priobalna cesta koja povezuje Baku s Rusijom na sjeveru i Iranom na jugu. Azerbajdžan ima razvijenu mrežu plinovoda (4693 km, 2013) i naftovoda (1677 km); od međunarodnih pravaca najvažniji je plinovod Baku–Tbilisi–Ceyhan (od 2006), a naftovod Baku–Tbilisi–Erzurum.
Novac
Novčana je jedinica manat (m.; AZN); 1 manat = 100 gopika.
Povijest
Teritorij Azerbajdžana od VIII. st. pr. Kr. naseljavala su plemena Medijaca. Poslije je postao dio Perzijskoga Carstva. Sredinom VII. st. osvojili su ga Arapi, koji su uveli islamsku kulturu, a u XI. st. Seldžuci. Godine 1231. napali su ga Mongoli, a potkraj XIV. st. Timur Lenk. Od XV. do XVIII. st. u Azerbajdžanu su se prožimali osmanski i perzijski utjecaji. U XVII. st. ponovno je pod vlašću Perzije. Nakon perzijsko-ruskog rata 1804–13. mirovnim ugovorima iz 1813. i 1828. dio teritorija predan je Rusiji. Granica koja je tada nastala održala se do danas. Godine 1870. ukinuto je kmetstvo; potkraj XIX. st. razvija se naftna industrija. Nakon Listopadske revolucije (1917) u Azerbajdžanu djeluju radnički sovjeti. Sovjetsku su vlast 1. VII. 1918., uz pomoć Britanaca, srušili musavatisti, pripadnici azerbajdžanske Muslimanske demokratske partije Musavat (Jednakost), koji su proglasili neovisnu državu. U svibnju 1920. porazila ih je Crvena armija, a Azerbajdžan je proglašen Sovjetskom Socijalističkom Republikom. Godine 1922. ujedinjen je s Gruzijom i Armenijom u Zakavkasku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku. Njezinim raspadom 1936. postao je konstitutivna republika SSSR-a.
Nakon raspada Sovjetskoga Saveza, Azerbajdžan je 30. VIII. 1991. proglasio neovisnost. Od 1989. s Armenijom je bio u sukobu oko Gorskoga Karabaha (enklave u Azerbajdžanu većinski naseljene Armencima), koji je prerastao u rat. Početkom 1992. Azerbajdžan je primljen u UN, a od 1993. KESS posreduje u pokušajima okončanja rata. Armenija je zauzela oko 20% azerbajdžanskoga teritorija uz Gorski Karabah kako bi ga povezala sa svojim državnim teritorijem. Od 1994. taj se problem pokušava riješiti pregovorima (poginulih je oko 20 000). Istodobno je Azerbajdžan obilježavala unutarnja nestabilnost: do 1995. izvršena su tri državna udara i dva neuspjela pokušaja, kao i smjene predsjednika (Ajaz Mutalibov, Abulfaz Elčibaj) dok 1994. nije uspostavljen režim Hejdara Alijeva. On je Azerbajdžan otvorio zapadnim, uglavnom američkim naftnim kompanijama (sporazumi 1994. i 1997) radi iskorištavanja bogatih kaspijskih naftnih ležišta i izgradnje novih regionalnih naftovoda, čime bi se smanjila ovisnost o Rusiji i dobila politička potpora SAD-a. Od 1992. Azerbajdžan je bio u sporu s Iranom zbog svojatanja tzv. »Južnog Azerbajdžana« na sjeveru Irana, u kojem živi dvostruko više Azera nego u matičnoj državi. Odnosi su poboljšani 1996. sporazumom o opskrbljivanju teritorijalno odvojene Nahičevanske oblasti Azerbajdžana iranskim plinom. S Gruzijom, koja mu je važna radi nove mreže naftovoda, Azerbajdžan je početkom 1997. potpisao protokol o određivanju granica. Postoji i zahtjev manjinskih Lezgina (oko 200 000) za ujedinjenjem sa sunarodnjacima u Dagestanu (Rusija) radi stvaranja neovisnog Lezgistana. Suradnja s NATO-om održana je i početkom 2000-ih (od 1994. Azerbajdžan je u programu Partnerstvo za mir); 1999–2008. Azerbajdžan sudjeluje u mirovnim operacijama na Kosovu, a od 2002. u Afganistanu. Na osnovi sporazuma iz 2002. Rusija je nastavila koristiti prijašnju sovjetsku radarsku postaju Gabala, strateški važnu u proturaketnoj zaštiti. Potkraj 2012. novi sporazum nije postignut pa se rusko osoblje povlači. H. Alijev je zbog bolesti odstupio s vlasti 2003., a potom je za predsjednika izabran njegov sin Ilham (reizabran je 2008); predvodi politički vodeću Novu azerbajdžansku stranku (osnovanu potkraj 1992). Povremeni oporbeni prosvjedi suzbijeni su političkim progonima. Pogoršani su ostali odnosi s Armenijom (sredinom 2012. došlo je do oružanih incidenata na granici). U listopadu 2013. Ilham Alijev ponovno je izabran za predsjednika uz oporbene prosvjede. Sukobi s armenskim snagama oko Nagorno-Karabaha trajali su nekoliko dana u travnju 2016 (vraćena su manja područja uz bojišnicu), a veću i uspješnu ofenzivu je Azerbajdžan pokrenuo potkraj rujna 2020 (uz potporu Turske). Posredovanjem Rusije borbe su sporazumno okončane 10. XI. 2020 (poginulo je oko 2800 azerbajdžanskih vojnika i oko 100 civila, a približan je broj poginulih i na armenskoj strani). Armenske snage pristale su na povlačenje iz većine područja osvojenoga (1991–94) oko Nagorno-Karabaha, te su do početka prosinca 2020. Azerbajdžanu vraćeni okruzi Ağdam (Agdam), Kəlbəcər (Kalbadžar) i Laçin (Lačin). Dogovorena je i mirovna operacija Rusije s raspoređivanjem oko 2000 ruskih vojnika (na rok od pet godina). Pitanje statusa Nagorno-Karabaha ostavljeno je za buduće međudržavne pregovore; Azerbajdžan je pristao na njegovo prometno povezivanje s Armenijom preko Lačinskoga koridora, pod nadzorom ruskih mirovnih snaga (Armenija se obvezala Azerbajdžanu osigurati prometnice do njegove teritorijalno odvojene Nahičevanske Autonomne Republike). Slijedili su pregovori uz međunarodno posredovanje koji nisu bili uspješni te je u rujnu 2023., nakon oružanog incidenta, kratkog sukoba i poraza armenskih snaga, Azerbajdžan povratio suverenitet nad Nagorno-Karabahom (oko 100 000 Armenaca izbjeglo je do sredine listopada u Armeniju unatoč pozivu azerbajdžanskih vlasti da ostanu).
Politički sustav
Prema Ustavu od 12. XII. 1995 (reformiranome na referendumu 2002), Azerbajdžan je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države. Na izravnim ga izborima biraju građani za mandat od 5 godina, bez ograničenja broja mandata. On je nositelj izvršne vlasti, imenuje članove vlade, a suglasnost parlamenta potrebna mu je samo za izbor premijera. Zakonodavna vlast pripada jednodomnoj Nacionalnoj skupštini (Milli Məclis), sa 125 zastupnika biranih na izravnim izborima za mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud (civilni, kazneni, vojni i upravni sporovi) i Gospodarski sud (civilni i upravni sporovi u poduzećima). Administrativno je Azerbajdžan podijeljen na 66 okruga (rayon) i 11 gradova (şəhər). Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 28. svibnja (1918).
Političke stranke
Stranka narodne fronte Azerbajdžana (Azərbaycan xalq cabhasi partiyasi – akronim AXCP), osnovana 1989. Bila je suprotstavljena komunističkomu režimu. Vladala je 1992–95., kada je prešla u oporbu, gdje je ostala i nakon izbora 2010. Stranka novog Azerbajdžana (Yeni Azərbaycan partiyasi – akronim YAP), osnovana 1992. Utemeljio ju je G. Aliev, predsjednik države 1993–2003. Od njegove je smrti (2003) na čelu stranke i države njegov sin Ilham Aliev. YAP je na vlast došao 1995., a vladajuća je stranka i nakon izbora 2010.
