Ariosto [ariɔ'~], Ludovico, talijanski pjesnik (Reggio Emilia, 8. IX. 1474 – Ferrara, 6. VII. 1533). U Ferrari najprije studira pravo, zatim književnost, a onda dobiva prvu dvorsku službu. Nakon očeve smrti 1500., kao najstariji od desetero djece, na sebe preuzima brigu za obitelj. Da bi odgovorio novim obvezama, stupa u službu kardinala Ippolita d’Estea (1503), kako bi za njega i za kuću d’Este obavljao političke, diplomatske i vojne dužnosti povezane s mnogim opasnostima (putuje u Mantovu, Milano, Rim; ratuje s Mlečićima). God. 1517. odbija pratiti kardinala u Ugarsku, te iduće godine postaje komornikom ferarskoga vojvode Alfonsa I., sa zadaćom da se brine i o dvorskome kazalištu. Neko je vrijeme upravitelj pokrajine Garfagnana, a onda se potpuno povlači u Ferraru, gdje živi do smrti.
Prvo su mu književno djelo Pjesme (Carmina, 1494–1503) na latinskom, elegantan ali konvencionalan prilog humanističkoj tradiciji. Nakon 1503. Rime piše na latinskom, formalno nasljedujući Petrarku, ali i senzualnije latinsko ljubavno pjesništvo. Književnopovijesno je važno njegovih 5 komedija: Komedija o škrinji (La Cassaria, 1508. odn. 1531), Zamjene osoba (I Suppositi, 1509. odn. 1529–31), Negromant (Il Negromante, 1528), La Lena (1528–29) i nedovršena komedija Studenti (I Studenti, 1518). To su prva djela te vrste na pučkome jeziku, a namjera im je bila nevezanim, na trećem slogu od kraja naglašenim jedanaestercima, nadomjestiti jampski trimetar rimske komedije. Ugledajući se na Plauta i Terencija, dao je i strukturalni model novomu žanru renesansne književnosti. Od manjih djela najuspjelije su mu Satire (1517–25), 7 poslanica u tercinama, kojima je izrazio sukob praktičnih briga i obveza s dubokom željom za smirenim, kontemplativnim životom u učenoj dokolici; zgodimice se nađe britke kritike i oštrih strjelica uperenih protiv poročna života na dvorovima. Ariostovo je životno djelo veliki ep Bijesni Orlando (Orlando furioso, I. izd. 1516., 40 pjevanja; II. dotjerano izdanje 1521.; konačno uređeno izdanje 1532; 46 pjevanja). Po bogatstvu invencije i savršenosti izraza (zlatna oktava) to je najbolje književno ostvarenje talijanske renesanse. Nadovezuje se na francuske viteške spjevove karolinškoga ciklusa i na romane bretonskoga ciklusa, nastavljajući tako fabulu Boiardova Zaljubljenog Orlanda. No, u Ariostovu spjevu samo imena likova i neke tipične situacije potječu iz viteškoga razdoblja, dok njihova svojstva i značajevi pripadaju novomu dobu. Tri glavne teme (rat Karla Velikoga protiv Saracena; Orlandova ljubav prema Angeliki, koja završava vitezovim mahnitanjem zbog kraljevnina braka s običnim afričkim vojnikom Medorom; ljubav saracenskoga viteza Ruggiera i franačke plemkinje Bradamante, iz koje navodno potječe vladarska kuća d’Este) prepletene su mnogim ljubavnim, fantastičnim, komičnim, pustolovnim zgodama, opisima dvoboja, začaranih dvoraca i otoka, čudesnih bića i pretvorba, prizora iz svakodnevnog života i aluzija na suvremene ljude i društvo. Ta »otvorenost« radnje ne narušava ipak jedinstvo spjeva, koje počiva na nadmoćnu, blago ironičnom stavu pjesnikovu i na njegovu doživljaju višega sklada i reda što se pjesnički ostvaruje izmjenom i dopunjavanjem suprotnosti. Cilj mu je bio da fantastikom razonodi i ponese, a da »plemenitog«, tj. estetski kultiviranog čitatelja razdraga magičnim spojem najraznovrsnijih umjetnički preobraženih elemenata svijeta. Ariosta su dobro poznavali naši stariji pisci, premda je na njih utjecao manje od Tassa. Sveukupnoga Orlanda preveo je na hrvatski D. Anđelinović.
