Andrija II. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (?, oko 1176 – ?, 21. IX. 1235). Drugorođeni sin kralja Bele III. i kraljice Anne Châtillon. Još se za očeva života sukobio sa starijim bratom Emerikom koji mu je, pošto je 1196. stupio na prijestolje, dao 1197. na upravu Hrvatsku i Dalmaciju te Slavoniju. Nakon što je 1198. osvojio Hum, uzeo je naslov vojvode (hercega) Zadra i cijele Dalmacije, Hrvatske i Huma (dei gracia Jadere ac totius Dalmacie et Chroacie Chulmeque dux). Svojim posjedom vladao je potpuno samostalno. Kao herceg imao je dvor s kancelarijom koji su činili hrvatski ban, župani i biskupi, izdavao je darovnice, kovao je svoj novac te predstavljao vrhovnu vojnu i sudbenu vlast. Učvrstivši svoju vlast u Hrvatskoj, ponovno je 1202. krenuo u borbu protiv brata, koji ga je porazio te u listopadu 1203. zatočio u Knegincu kraj Varaždina. Tijekom zatočeništva stanovnici Varaždina brinuli su se o njemu, zbog čega im je kao hrvatsko-ugarski kralj 1209. izdao ispravu kojom im je potvrdio povlastice slobodnoga kraljevskog grada. Oslobodivši se početkom 1204., pomirio se s Emerikom neposredno prije njegove smrti potkraj iste godine te je potom postao regent za maloljetnoga nećaka Ladislava III. Arpadovića. Nakon Ladislavove smrti 1205. okrunjen je za hrvatsko-ugarskoga kralja, nakon čega je svojim pristašama podijelio znatne povlastice, napose zemljišne posjede kao nasljedne, 1207. potvrdio status slobodnih kraljevskih gradova Splitu i Omišu, a 1209. izdao ispravu Vratislavu II. od ugarskoga roda Aka i njegovoj braći zbog vjernosti tijekom njegova boravka u Knegincu. Od 1208. pokušavao je za sina Kolomana osvojiti Galičko-Volinjsku Kneževinu. Tijekom tih poduhvata vlast u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu prepustio je supruzi Gertrudi Andechs-Meranskoj, koja je zbog nepotizma i favoriziranja njemačkih dvorjana izazvala otpor ugarskih velikaša, koji su je 1213. pogubili. Kao suprug Jolante Courtenay (od 1215) vodio je 1217–18. neuspjeli križarski rat, u nadi da će naslijediti njezina ujaka Henrika Flandrijskoga na prijestolju Latinskoga Carstva, ali je za cara izabran njezin otac Petar. Za prijevoz morem u Svetu zemlju odrekao se 1217. u korist Mlečana svojih prava na Zadar. Nakon povratka iz križarskoga rata kraljevstvo se našlo u financijskoj krizi zbog troškova tog pothvata, a odnosi između visokoga i nižega plemstva te viših i nižih crkvenih dostojanstvenika i samostana toliko su se zaoštrili da su prijetili otvorenim sukobom, zbog čega je Andrija bio prisiljen izdati 1222. Zlatnu bulu kojom je velikašima i plemstvu priznao privilegije te pravo na otpor (ius resistendi ac contradicendi) ne bude li se držao preuzetih obveza. Bula je vrijedila u Ugarskoj i Slavoniji do Gvozda, dok u Hrvatskoj nije vrijedila. Potom je 1224. dao erdeljskim Sasima povlastice (Privilegium Andreanum) kojima su stekli poseban pravno-politički položaj. Uz to je 1225. imenovao dva bana, jednoga za »cijelu Slavoniju« (tota Sclavonia), a drugoga za »primorske krajeve«. Time je do tada jedinstveno hrvatsko kraljevstvo prvi put podijeljeno u dvije zasebne cjeline, a ta se podjela održala sve do kraja XIV. st. kada se banska vlast počela ponovno povezivati pod naslovom hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoga bana. Najstarijemu sinu Beli (kasniji kralj Bela IV.), kojeg je pod pritiskom velikaša još 1214. okrunio za suvladara, dao je 1220. na upravu Hrvatsku i Dalmaciju te Slavoniju, a 1226. Erdelj (hercegom Hrvatske i Dalmacije te Slavonije proglasio je tad drugoga sina Kolomana). U pokušaju da osnaži kraljevsku vlast, revidirao je 1231. Zlatnu bulu. Iste je godine posljednji put napao Galičko-Volinjsku Kneževinu da bi trećega sina Andriju postavio na njezino prijestolje. Pred kraj života ratovao je protiv Fridrika Austrijskoga 1233., a 1234. oženio se treći put s Beatrice dʼEste koja je nakon njegove smrti rodila sina Stjepana Postuma, oca kralja Andrije III. Mlečanina.
