Ambrozije, sv. (latinski Aurelius Ambrosius), crkveni otac (Trier, između 337. i 339 – Milano, 4. IV. 397). Sin prefekta Galije, studirao u Rimu; 368. postao odvjetnikom u Sirmiju, 370. imenovan je upraviteljem (konzulom) Ligurije i Emilije sa sjedištem u Milanu, a 374. aklamacijom puka izabran je za milanskoga biskupa, premda u to vrijeme nije bio ni kršten nego samo katekumen. Kao biskup odlučno se borio protiv arijanizma, ostataka poganstva i carske samovolje. Poznat je njegov sukob s carem Teodozijem koji je naredio pokolj u Solunu. Od cara Teodozija dobio povelju (390) kojom se izrijekom priznaje da se carska vlast podvrgava duhovnoj. Kao vrstan govornik oduševljavao je slušatelje, među kojima i Augustina koga je 387. krstio. Uredio i obnovio liturgiju u milanskoj crkvi (ambrozijanski obred). Njegovi se mnogobrojni spisi tematski mogu razvrstati u egzegetske – Heksameron (Hexameron), Evanđelja po Luki (Evangelii secundum Lucam); moralne – O svećeničkoj službi (De Officiis ministrorum); dogmatske – O vjeri [caru] Gracijanu (De Fide ad Gratianum); te pastoralne, od kojih su najvažnija mnogobrojna pisma. Pisao crkvene himne. Zaštitnik grada Milana. Spomendan 7. prosinca.