Ady [α'di], Endre, madžarski književnik (Érmindszent, 22. XI. 1877 – Budimpešta, 27. I. 1919). Pisao pjesme, novele, oglede i članke. Podrijetlom iz obitelji sitnoga kalvinističkoga plemstva. Za studija prava u Debrecenu i novinarskog rada u Nagyváradu (danas Oradea, Rumunjska) oblikovao se njegov politički socijalni radikalizam. Prve dvije zbirke pjesama napisao je u duhu tradicionalizma. Na njegovo umjetničko oblikovanje prijelomno je djelovao boravak u Parizu (1904–05) te utjecaj Ch. Baudelairea, P. Verlainea i simbolista. U zbirci Novi stihovi (Új versek, 1906) Ady progovara novim, izvornim pjesničkim glasom. God. 1908. počinje uređivati lijevo orijentiran časopis Zapad (Nyugat) te postaje stožernom osobom nacionalnoga književnog i kulturnog života. Uz opće teme Boga, ljubavi i smrti, sve više ga zaokuplja povijesna tragika Madžara, što dovodi do njegova otvorenog poziva na društveni prevrat. To je izazvalo polemike i napade konzervativnih političkih i književnih krugova, koji su ga držali opasnim revolucionarom. Slobodar i buntovnik, Ady se opirao Austro-Ugarskoj Monarhiji, feudalnoj tradiciji madžarskih gornjih slojeva, malograđanski natražnom nacionalizmu i klerikalizmu, zagovarajući nacionalno oslobođenje, demokraciju i društvenu pravdu. Prijeteći napadi i optužbe uslijedili su osobito nakon zbirke Krv i zlato (Vér és arany, 1907), istodobno kad je ozbiljno narušeno njegovo zdravlje, pa se Ady donekle povlači iz madžarskoga javnog života i često putuje (Francuska, Italija). U potonjim zbirkama javlja se politički pesimizam i intimizam samotnika te sve veća identifikacija s usudom naroda i domovine, uz mračno predviđanje nacionalne katastrofe u I. svjetskom ratu i slutnju vlastite smrti. Zajedno s modernim europskim utjecajima, Ady je u madžarsko pjesništvo unio obnoviteljski odnos prema jeziku. Potirući pseudoklasicistički akademizam i njegove dotrajale oblike (tzv. madžarski aleksandrinac), stvorio je pjesnički izraz do tada nečuvene zvučnosti, slikovnosti i smionosti izričaja, što ga svrstava među najznačajnije madžarske književnike XX. stoljeća. Prozna su mu djela (novele, ogledi, članci) objavljena u posebnim knjigama tek posmrtno. U hrvatskoj književnosti Ady je na značajan, gotovo identifikacijski odjek, naišao u refleksijama M. Krleže. Važnija djela: Na kolima Sv. Ilije (Az Illés szekerén, 1909), Volio bih da me vole (Szeretném ha szeretnének, 1910), Život koji izmiče (A menekülő élet, 1912), Naša ljubav (A magunk szerelme, 1913), Tko je mene vidio? (Ki látott engem, 1914), Na čelu mrtvih (A halottak élén, 1918).