Ženevske konvencije, skupni naziv za niz međunarodnih ugovorâ sklopljenih radi zaštite osoba koje ne sudjeluju ili više ne sudjeluju u ratnim operacijama. Prva Ženevska konvencija od 1864., nastala kao rezultat zauzimanja Švicarca H. Dunanta za humanizaciju ratnoga prava, odnosila se na ublaživanje patnji ranjenika u ratu bez obzira na njihovu pripadnost (zamijenjena konvencijama od 1906. i 1929), a 1929. sklopljena je i Konvencija o postupku s ratnim zarobljenicima. Tri nove konvencije donesene 1949. proširile su i usavršile zaštitu ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oružanim snagama u ratu, te zaštitu ratnih zarobljenika. U četvrtoj, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, prvi je put opsežno uređena zaštita civilnoga pučanstva u ratu. Dvama dopunskim protokolima Ženevskim konvencijama iz 1977. nastojalo se prilagoditi međunarodno humanitarno pravo izmijenjenim prilikama i novim oblicima oružanih sukoba. Temeljno je načelo Ženevskih konvencija da ratne radnje smiju poduzimati samo borci (kombatanti), a to su ponajprije pripadnici oružanih snaga. Postupaju li oni prema pravilima humanitarnoga ratnoga prava, ne smije ih se pozivati na odgovornost za sudjelovanje u oružanom sukobu. Osobe koje ne sudjeluju u ratnim operacijama ili zbog ranjavanja, bolesti, brodoloma ili zatočenja više ne mogu sudjelovati u njima, ne smiju biti cilj napada. Osobito se zabranjuje nasilje protiv života i tijela, napose sve vrste ubojstava, sakaćenja, bioloških pokusâ, okrutna postupanja i mučenja, uzimanje talaca, vrijeđanje osobnoga dostojanstva, zabranjuju se uvrjedljivi i ponižavajući postupci, kao i izricanje i izvršavanje kazne bez redovito ustanovljena i potrebnim jamstvima osigurana sudskoga postupka. Građanske osobe i civilne građevine ne smije se napadati, zbog čega postoji obveza razlikovanja zaštićenoga civilnoga pučanstva i civilnih građevina od vojnih ciljeva. Dopušteno je napasti borce protivničke stranke te vojne ciljeve koji se u Protokolu I. definiraju kao objekti koji po svojoj naravi, smještaju, namjeni ili uporabi djelotvorno pridonose vojnoj akciji, a potpuno ili djelomično uništenje, zauzimanje ili neutralizacija kojih donosi u danim okolnostima očitu vojnu prednost. Zabranjeni su napadi nasumce, tj. oni koji nisu usmjereni na određene vojne ciljeve ili u kojima se primjenjuju sredstva i metode vođenja borbe koji se ne mogu usmjeriti na određeni vojni cilj ili u kojima se primjenjuju druga sredstva i metode koji onemogućuju pridržavanje odredaba međunarodnoga humanitarnoga prava. Ako bi planirani napad na vojni cilj vrlo vjerojatno značio i žrtve među civilima ili bi mogao prouzročiti štetu na obližnjim civilnim objektima, od napada treba odustati ako se može očekivati da će prouzročiti smrt ili ranjavanje civila ili štete na civilnim objektima koji bi bili prekomjerni s obzirom na predviđenu stvarnu i izravnu vojnu prednost. Radi zaštite građanskih osoba, ranjenih i bolesnih boraca mogu se na onim područjima na kojima se vode borbe ustanoviti neutralizirane zone, a radi zaklona od ratnih djelovanja bolesnih i nemoćnih civila, majki i djece te trudnica mogu se ustanoviti sanitetske i sigurnosne zone i mjesta koja moraju biti udaljena od svake vojne građevine i ne smiju biti branjena. Od napada se štite i vojne i građanske bolnice. Konvencije i dopunski protokoli primjenjuju se u potpunosti na sve oružane sukobe među državama strankama, s tim da pojam međunarodnih oružanih sukoba uključuje prema Protokolu I. i oružanu borbu naroda protiv kolonijalne dominacije i inozemne okupacije te protiv rasističkih režima u ostvarivanju prava naroda na samoodređenje. Zajednički članak 3. Ženevskih konvencija sadrži minimalne standarde za oružane sukobe koji nemaju međunarodni karakter (građanski ratovi i unutarnji nemiri) pa se naziva i »konvencija u malom«.
