Šurmin, Đuro, hrvatski književni povjesničar i političar (Sišćani kraj Čazme, 4. IX. 1867 – Zagreb, 22. III. 1937). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je od 1890. slavistiku, klasičnu filologiju i filozofiju, a doktorirao je 1897. temom Riječi muškoga roda â-osnova u hrvatskom jeziku. Na tom je fakultetu bio od 1899. suplent hrvatske i srpske književnosti i jezika, od 1906. redoviti profesor te 1907–08. dekan. God. 1908. bio je privremeno umirovljen, od 1910. ponovno zaposlen, a 1921. trajno umirovljen. Aktivno se bavio politikom; od 1906. bio je saborski zastupnik Hrvatske pučke napredne stranke te je do 1917. podržavao Hrvatsko-srpsku koaliciju. Od 1914. do 1922. gradski zastupnik Zagreba. U Narodnom vijeću SHS pripadao je izvanstranačkoj skupini političara koji su se okupljali oko Malih novina te je bio povjerenik za trgovinu, obrt i industriju. U Kraljevini SHS bio je prvotno član Napredne demokratske stranke, potom 1919–24. Hrvatske zajednice, a 1925. osnovao je neutjecajnu Hrvatsku narodnu stranku. God. 1920. bio je izabran u Ustavotvornu skupštinu te je bio ministar za socijalnu politiku, a poslije i ministar trgovine i industrije (1924–25). Svoje političko djelovanje 1930-ih vezao je uz režim te je osobito bio aktivan u različitim gospodarskim tijelima (1925–35. predsjednik Pučke štedione za štednju i vjeresiju). Njegov znanstveni opus obuhvaća djela s područja povijesti književnosti, povijesti i filologije: Povjest književnosti hrvatske i srpske (1898), Iz zajedničke književne prošlosti Bosne i Slavonije (1901), Hrvatski preporod (I–II, 1903–04), Stvaranje Srbije (1921), Osnovke ugovora u Londonu 1915 (1928), Vojska i hrvatska politika 1915. god. (1932). U sklopu Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium priredio je zbirku srednjovjekovnih pretežno glagoljskih spomenika (Hrvatski spomenici, 1898). Njegova ostavština čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
