Štoos, Pavao, hrvatski književnik i preporoditelj (Dubravica kraj Klanjca, 10. XII. 1806 – Pokupsko, 30. III. 1862). U Zagrebu je završio bogosloviju te radio kao biskupski tajnik, a od 1842. bio je župnik u Pokupskom. U književnosti se javio stihovima na latinskom (jedan je od najplodnijih latinskih prigodničara u hrvatskoj književnosti XIX. st.) i kajkavskom. Zapamćen je po elegiji Kip domovine vu početku leta 1831, koju je objavio kao student 1831. pod naslovom Nut! Novo leto! Mati – sin – zorja! (tiskana je kao Kip domovine u Danici 1835). U kajkavskim stihovima pesimistički oplakuje odnarođivanje Hrvata od svojega jezika, shvaćenoga kao sinonim za narod i naciju. Tiskao je i lamentacijsku pjesmu Glas kričečega vu pustini (1833), pjesme u čast bana Jelačića, Lj. Gaja i J. Draškovića te govor u čast I. Gundulića. Iako glazbeni amater, Štoos je skladao nekoliko svjetovnih napjeva i veći broj crkvenih pjesama. Godine 1858. izdao je u Zagrebu pjesmaricu Kitice crkvenih pjesamah s napjevi s 13 vlastitih melodija uz orguljsku pratnju, a kao njezin predgovor uvrstio je svoj tekst O crkvenom pjevanju, objavljen 1857. F. K. Kuhač u Štoosovim je napjevima uočio srodnost s nekim karakteristikama hrvatske tradicijske glazbe.
