Štolcer-Slavenski, Josip, hrvatski skladatelj (Čakovec, 11. V. 1896 – Beograd, 30. XI. 1955). Glazbu je studirao kod Z. Kodálya na Konzervatoriju u Budimpešti (1913–16), potom kod V. Nováka u Pragu (1920–23). Usavršavao se u Parizu (1925–26). Godine 1924. trajno se preselio u Beograd, gdje je djelovao kao profesor na glazbenim školama, a potom i kao profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji. Štolcer-Slavenski ostavio je opus od približno 180 djela. Skladao je gotovo sve glazbene žanrove: vokalnu liriku, zborove, vokalno-orkestralna djela, instrumentalnu (solističku, komornu, orkestralnu), scensku i filmsku glazbu te djela eksperimentalnoga karaktera. Za Štolcer-Slavenskoga može se reći da je bio glazbeni vizionar, ali i da je skladao mimo glavnih struja i glazbenih normi svojega doba. Njegov stvaralački put moguće je podijeliti na dva razdoblja: ranije, koje se oslanja na impresionističke i ekspresionističke elemente (orkestralni Nokturno, 1916; 1. i 2. gudački kvartet 1924. i 1928; tri glasovirske suite i glasovirska sonata), te kasnije, u kojem se bavi zvukovnim eksperimentiranjem i problemima forme (Haos, 1932; Muzika, 1936). Značajan izvor nadahnuća Štolcer-Slavenski nalazio je u folkloru ne samo svojega rodnog Međimurja i širega područja Balkana (npr. simfonijska suita Balkanofonija, 1927), već i u glazbi Dalekog istoka (npr. Simfonija Orijenta za soliste, zbor i orkestar, 1934). Instrumentaciji svojih djela pristupao je vodeći računa o zakonima akustike, posebice o odnosima među alikvotnim tonovima.
