Šolta, otok u srednjodalmatinskom otočju; obuhvaća 58,18 km² s 1975 st. (2021). Leži između otoka Brača na istoku, Drvenika Veloga na zapadu, Čiova na sjeveru, Visa na jugu, Hvara na jugoistoku i kopna na sjeveroistoku. Pruža se u smjeru zapad–sjeverozapad–jugoistok; dug je 19 km, širok do 5 km. Duljina obalne linije iznosi 79,4 km, a indeks razvedenosti 2,9. Od kopna je odijeljen Splitskim kanalom, od Brača Splitskim vratima, a od Drvenika Veloga Šoltanskim kanalom. Građen je od vapnenca kredne starosti i od dolomita. Najviši je vrh Vela Straža (237 m). Srednja siječanjska temperatura iznosi 7,8 °C, a srpanjska 25,3 °C; godišnje padne oko 800 mm oborina (ugl. kiša). Jugozapadni je dio otoka pod makijom i niskom šumom, a istočni je pretežno kamenjar. Na sjeveroist. obali prostrane su uvale Rogač, Nečujam, Stomorska, Donja Krušica, Gornja Krušica i Lestimerova vala, na južnoj Tatinja, Senjska, Skraćinska, Livka i Poganica, a na zapadnoj Maslinica, Šešula i Šipkova vala. Ispred uvale Maslinice otočići su Polebrnjak, Saskinja, Balkun, Kamik (Kamičić), Radula (Šarac), Grmej i Stipanska. U unutrašnjosti zap. dijela leži oko 6 km dugo i do 2,5 km široko polje. Uzgaja se vinova loza, maslina (levantinka i dr.), badem, rogač; ribarstvo. Turizam. Do Šolte vodi ogranak bračkoga vodovoda, koji dovodi pitku vodu iz rijeke Cetine. Trajektna veza Split–Rogač. Veća naselja nalaze se u unutrašnjosti: Grohote (440 st.), Gornje Selo (262 st.), Donje Selo (190 st.), Srednje Selo (102 st.); ostala naselja: Stomorska (319 st.), Nečujam (286 st.), Maslinica (242 st.) i Rogač (134 st.). – Otok Šoltu već u antici spominje grčki geograf Pseudoskilak (IV. st. pr. Kr.) pod nazivom Ὀλύντα (Olynta), a poslije rimski pisci kao Solenta, Solentia, Solentij. U srednjem vijeku pod imenom Soluta bilježi ga Toma Arhiđakon u svojem djelu Historia Salonitana. Premda je otok zarana bio naseljen, na području Šolte pronađeno je malo arheoloških nalaza iz ilirskoga doba, dok iz rimskoga razdoblja potječu ostatci nekoliko naselja te više predmeta i kamenih natpisa. Za avarsko-slavenskih prodora početkom VII. st. otok je naselio dio stanovnika razorene Salone, ali je zarana bio naseljen i slavenskim stanovništvom. Od prve polovice IX. st. Šolta se nalazila u sastavu bizantske Dalmacije, od IX. do XII. st. ondje se izmjenjivala vlast hrvatskih vladara, Venecije i Bizanta. Premda se u tom razdoblju otok ne spominje u sačuvanim povijesnim vrelima, vjerojatno je kao dio splitskoga distrikta dijelio sudbinu grada Splita. Kada je Bela II. Slijepi oko 1133. uspio preoteti Mlečanima Split i Trogir, i Šolta je došla pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja. Nakon kratkotrajne vlasti bizantskoga cara Emanuela I. Komnena (1167–80), hrvatsko-ugarski kralj Bela III. ponovno je zavladao prostorom Dalmacije. Tako je do kraja XIV. st., osim 1327–57., kada je Split priznavao vlast Mletačke Republike, splitska komuna, kojoj je pripadala i Šolta, bila u sastavu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. God. 1418. Mlečani su ponovno zauzeli Šoltu, koja je sve do 1797. ostala pod mletačkom upravom.
U srednjem vijeku, kao i poslije u mletačkom razdoblju, Šolta je bila u posjedu splitske komune, koja je od zakupa poljoprivrednih površina na otoku ubirala znatne prihode. Najstariji podatci o gospodarskim prilikama na Šolti potječu upravo iz Splitskoga statuta iz 1312. godine. Glavne su privredne djelatnosti u to doba bile poljodjelstvo (uzgoj maslina, vinove loze, žita) i stočarstvo. Notarski dokumenti iz druge polovice XIV. st. potvrđuju razvijenost trgovine i pomorstva na otoku; trgovina se u to doba odvijala uglavnom sa stanovnicima Splita i Trogira, a trgovalo se ponajviše vapnom i kamenim pločama (planchas). Dolaskom pod mletačku vlast Šoltani su kao mornari Mletačke Republike često sudjelovali u ratovima protiv Osmanlija. Pritom otok nije pretrpio izravna ratna razaranja te je bio utočište senjskim uskocima. U upravnom pogledu, vrhovnu je vlast u splitskoj komuni imao knez kapetan, a na čelu svakoga od četiriju sela na Šolti nalazio se gaštald. On je bio glavar sela, a birao se iz uglednijih i imućnijih šoltanskih obitelji.
Od 1797. do 1805. otok se nalazio pod habsburškom vlasti, u sastavu splitskoga kotara. Od 1805. bio je pod francuskom vlasti, a u novoj upravnoj podjeli bio je dio splitskog okružja (distrikta). Od 1813. do 1918. ponovno se nalazio u sastavu Habsburške Monarhije, potom u sastavu Kraljevine SHS. Za II. svjetskoga rata bio je pod talijanskom (1941–43), a zatim pod njemačkom upravom (od siječnja do rujna 1944). Osobito je stradao 1944., kada je njemačka vojska prisilno evakuirala cjelokupno stanovništvo otoka.
