đ, osmo slovo hrvatske abecede, za poluzatvornik (afrikatu) //. U tom obliku, dodavanjem poprečne crtice slovu d, uveo ga je Đ. Daničić 1878., prema jednom slovu iz staronordijske i anglosaske abecede. God. 1892. službeno je bilo uvedeno u škole. U starim tekstovima bilježi se najčešće dvoslovima ili troslovima, s uzorima iz talijanske ili madžarske grafije: dg (J. Baraković 1614., I. T. Mrnavić 1631), dgi (J. Baraković 1614), dgj (P. Knežević 1765), di (A. Baćić 1732., S. Rosa 1764), dj (P. Zrinski 1660., P. R. Vitezović 1696., I. Đurđević 1728., A. Marković 1826), dy (F. Vrančić 1606., B. Kašić 1628., P. Zrinski 1660., P. R. Vitezović 1696., I. Kristijan 1830), gh (D. Ranjina 1563., A. Vramec 1578., A. Marković 1826), ghi (D. Ranjina 1563), ghj (I. Đorđić 1728., A. Marković 1826), gi (N. Ranjina 1507., A. Vramec 1578), gy (N. Krajačević 1640., P. Zrinski 1660., J. Lovrenčić 1825). S istom svrhom, no znatno rjeđe, pojavljuje se i jednoslov g: u Dubrovniku (N. Ranjina 1507), u Dalmaciji (B. Kašić 1628), na sjeverozapadu (I. Pergošić 1574), u Slavoniji (I. Grličić 1707), u Bosni (I. Ančić 1678). Iako su katkad zamjetna posuđivanja rješenja, može se reći da su grafemi dy, dj, gy, gj, gi, dg, dgy prevladavali na sjeveru, dok su se na jugu najčešće pisali gh, ghi, ghj, gi. Vrlo se često u istom tekstu koristi po nekoliko inačica, npr. dj, dy, g, gi, gy, (P. Zrinski 1660), dj, g, gi, gj (B. Leaković 1795), dj, gj, gy (M. A. Relković 1779). God. 1830. Lj. Gaj predlaže jednoslovno rješenje s kvačicom: 
, a 1835. vraća se dvoslovnim rješenjima: dj, gj. Jednoslovno rješenje s vodoravnom crticom, doduše natpisanom, i prije Daničića ponudio je bio P. R. Vitezović 1697: 
. Oblik đ zatječemo također u suvremenoj bošnjačkoj, crnogorskoj i srpskoj abecedi. U glagoljičkim se tekstovima za omekšano grčko /g’/, a u hrvatskoglagoljskim spomenicima i za /j/, osobito za ona razvijena iz praslavenske skupine *dj, koristi slovo đerv: 
u obloj glagoljici, u uglatoj . Ondje ima brojnu vrijednost 30 (na dvanaestome mjestu u azbuci). U bosančici za glas đ stoji slovo 
, koje od početka XIV. st. označuje i glas ć. U crnogorskoj i srpskoj ćirilici od XIX. st. stoji oblik ђ/Ђ, izveden prema uobičajenome ћ/Ћ, koji je dotad uglavnom bio označivao oba glasa: ć i đ.
Glas đ potječe od praslavenskog palatalnoga ď (međa < *meďa, rođen < *roďenъ), od starohrvatskog dj (lađa < ladja < *oldьji) i od premetnute skupine jd (pođem < pojdem). U slavističkoj znanstvenoj literaturi glas đ bilježi se znakom . U pozajmljenicama iz drugih jezika naš glas đ potječe od skupine dj (đavao < grč.), od glasa g (anđeo < grč., đon < tur.) ili od sličnog tuđega glasa (đumbir < madž.).
