Čingrija, Pero, hrvatski političar (Dubrovnik, 24. VIII. 1837 – Dubrovnik, 13. VII. 1921). Pravni fakultet s doktoratom završio 1860. u Padovi. U politički život uključio se odmah nakon sloma neoapsolutizma (1860), a djelovao je u okviru Narodne stranke; iznimno je dobro surađivao s M. Klaićem, L. Montijem i G. F. Bulatom. U Dalmatinski sabor prvi je put izabran kao zastupnik 1870., kada su narodnjaci osvojili većinu mandata, a potom i na svim kasnijim izborima, tako da je u Saboru djelovao neprekidno do 1918. God. 1878. prvi je put izabran za načelnika dubrovačke općine, a poslije još tri puta, 1899–1905., 1905–11. i 1918. Čingrija nije uvijek odobravao politiku svoje stranke; nakon 1870. odlučno se suprotstavljao njezinoj oportunističkoj politici, zbog čega je u dva navrata napustio narodnjački klub (1872–73. i 1883–89), a to mu je omogućilo da istupa samostalnije, osobito prema dalmatinskim pravašima kojih politička shvaćanja nije dijelio, ali je u njima gledao potencijalne suradnike, pa ih je zato često nazivao lijevim krilom Narodne stranke. God. 1900. Čingrija je preuzeo vodstvo Narodne hrvatske stranke, koja je prihvatila politiku »novoga kursa« formuliranu 1903., a to je u proljeće 1905. dovelo do njezine fuzije s Trumbićevim pravašima u Hrvatsku stranku, kojoj je Čingrija postao predsjednikom. Tu je funkciju obavljao do 1907. Kao zagovornik politike »novoga kursa« zauzeto je sudjelovao u pripremi sastanka u Rijeci, na kojem je 3. X. 1905., pod njegovim predsjedanjem, donesena Riječka rezolucija, a bio je i na čelu odbora koji je vodio pregovore s madžarskom oporbom. God. 1908., zbog neslaganja s politikom Hrvatske stranke, Čingrija je prestao biti njezinim članom i utemeljio je Samostalnu organizaciju Hrvatske stranke za dubrovački i korčulanski kotar; no 1910. vratio se Hrvatskoj stranci. Predsjedavao je velikomu protuaustrijskom skupu koji je potkraj studenoga 1912. održan u Zadru u povodu raspuštanja splitskoga i šibenskoga općinskog vijeća. Slom Habsburške Monarhije i kraj I. svjetskoga rata Čingrija je dočekao kao predsjednik dubrovačkoga općinskog odbora Narodnog vijeća SHS. Iako je bio zagovornik stvaranja jugoslavenske države, ubrzo se razočarao i njezinom organizacijom i odnosima koji su u njoj vladali. Posebno mu je teško padala talijanska okupacija dijela Dalmacije.
