Čerenkovljevo zračenje

Čerenkovljevo zračenje [č’ir’inko'f~], emisija elektromagnetskoga zračenja koje nastaje kada brze električki nabijene čestice (elektroni, protoni, mezoni) prolaze kroz optičko sredstvo koje nije vakuum brzinom većom od brzine širenja svjetlosti u istome sredstvu. Efekt je vidljiv golim okom: ako npr. elektroni iz betatrona ulaze u običnu vodu, ona emitira plavičastu svjetlost. Pojavu je 1934., dok je istraživao luminiscenciju otopina uranijevih soli pod utjecajem tvrdoga gama-zračenja pod vodstvom Sergeja Ivanoviča Vavilova, otkrio Pavel Aleksejevič Čerenkov, a objasnili su je 1937. Ilja Mihajlovič Frank i Igor Jevgenjevič Tamm. Njezin je uzrok sličan uzroku praska pri probijanju zvučnoga zida, koji se dogodi pri kretanju tijela većom brzinom od brzine zvuka. Primjenjuje se u nuklearnoj fizici za detekciju brzih električki nabijenih čestica i za mjerenje njihovih brzina (Čerenkovljev brojač).