helenizam (grč. ἑλληνıσμός: oponašanje svega što je grčko), u širem značenju, grčka kultura u svim fazama svojega razvoja, kao i prihvaćanje te kulture i jezika od drugih, negrčkih naroda. U novijoj historiografiji (od J. G. Droysena) pojam helenizam obuhvaća sve povijesne i kulturne događaje koji su se nastavljali na grčko-makedonsko prodiranje na Istok pod Aleksandrom III. Velikim i na stvaranje goleme državne organizacije pod njegovim gospodstvom. Početak je toga razdoblja između 334. i 323. pr. Kr.; njegovu završnu granicu, prema sve češćem shvaćanju, čini bitka kraj Akcija (31. pr. Kr.) i pojava Rimskoga Carstva s Oktavijanom Augustom, no snažni tragovi helenizma postoje i u IV. st.
Grci su i prije Aleksandra III. Velikoga svojom kulturom i načinom života utjecali na narode s kojima su, po susjedskim i trgovačkim odnosima, dolazili u vezu. Tomu su utjecaju bili manje izloženi stari kulturni narodi u Mezopotamiji i u dolini Nila, pa i Perzijanci, a u većoj mjeri Feničani, maloazijski Likijci i Karijci, a osobito Makedonci, kod kojih je dvor već za kralja Filipa II., oca Aleksandrova, bio sasvim greciziran. Kao narod specifična kulturnog i društvenoga života, već zarana prožeti samosviješću o duhovnoj nadmoći nad »barbarskim« narodima, Grci su u ideji helenske pripadnosti stvorili strogu ogradu prema drugima, koju je probio tek Aleksandar III. Veliki kada je, kao kralj makedonski i vrhovni zapovjednik Grka, poduzeo ratnički pohod prema Istoku. Počevši s Malom Azijom (334. pr. Kr.) i osvojivši Egipat (332. pr. Kr.), krenuo je dalje prema Istoku sve do granica Indije. Dobio je u svoju vlast Perzijsko Carstvo, kojim je vladao posljednjih 6 god. svojega života. Za tih voj. pohoda dolazilo je do miješanja grčko-makedonskih elemenata s istočnjačkima, utoliko više što je Aleksandrovo prodiranje bilo olakšano mnogobrojnim grčkim kolonijama, na koje je on na svojem putu nailazio. – Nositelji helenizma bili su i viši društveni slojevi na Istoku, osobito dvorovi istočnih dinasta. U tom procesu miješanja veliku su ulogu imali i gradovi, koji su često dobivali grčko demokratsko ustrojstvo, dok su građani uglavnom bili grčki i makedonski vojnici. Osobito je snažno utjecao Istok svojim religijskim predodžbama u novoosnovanim gradovima: kult egipatske Izide, frigijske Kibele (Velike Majke) i iranskoga Mitre prodro je u helenistički svijet. Helenizam je snažno djelovao i na strukturu tadašnjega društva, a izazvao je i velik poremećaj u ekonomskim odnosima. Imao je znatnu potporu i u jeziku jer se od IV. st. pr. Kr. razvio na tom području grčki jedinstveni jezik (ϰοıνὴ δıάλεϰτος ili skraćeno ϰοıνή: opći dijalekt).
Država Aleksandra III. Velikoga raspala se nakon njegove smrti, a njegovi su je vojskovođe (dijadosi) među sobom podijelili i ubrzali proces raspadanja. No posljedice što ih je izazvao helenizam bile su dalekosežne. U doba helenizma grčka je kultura doživjela snažnu ekspanziju najprije prema Istoku, a kada su 146. pr. Kr. Rimljani oduzeli Grcima političku slobodu i Grčku pretvorili u rimsku provinciju, došlo je do helenističke ekspanzije i na Zapad. Postanak i širenje kršćanstva bili su mogući jedino u helenističkom okolišu, gdje su u grčki pogled na svijet s Istoka bili uneseni mistični i iracionalni elementi. Tako se i preobrazba Istočnorimskoga Carstva u Bizantsko može objasniti samo uzimanjem u obzir komponente helenizma. Tipični predstavnik helenističkoga života i žarište helenističke kulture bila je Aleksandrija, osnovana u Egiptu 331. pr. Kr. Ondje je utemeljena aleksandrijska škola, u kojoj su filozofi i učenjaci plaćeni od države obrađivali sva tada poznata znanja i umijeća. Ti su epigoni nastavili starogrčke tradicije i dalje njegovali filozofiju na osnovi Platonovih i Aristotelovih djela i komentara u novonastalim varijantama platonizma, stoicizma i epikureizma. Ondje se također križala židovska filozofija s helenističkom (Filon), a u tzv. katehetskoj školi (III. i IV. st.) pokušavalo se kršćansku teologiju dovesti u sklad s grčkom filozofijom. Na području znanosti (matematika, fizika, astronomija) i tehnike (inženjerija) helenizam je ostvario vrhunske, ali u sljedećim stoljećima zaboravljene rezultate (Diofant, Heron, Ptolemej). Propadanje aleksandrijske škole počelo je u III. st., kada je Karakala obustavio podupiranje znanstvenog rada, a kraj su joj učinili Arapi, kada su 642. zauzeli i razorili grad. No Arapi su u određenoj mjeri prihvatili i sačuvali tradicije helenizma te ih predali zapadnom svijetu.
Književnost
Književnost
→ grci, književnost, helenističko razdoblje
Helenistička umjetnost
Helenistička umjetnost
obuhvaća ostvarenje likovnih umjetnosti i arhitekture izvan užih granica Grčke, ali pod izravnim helenskim utjecajima, u razdoblju od smrti Aleksandra III. Velikoga (323. pr. Kr.) do cara Augusta i pojave Rima kao svjetskoga carstva. Ta je kronološka granica približna, jer su Grci prodirali na Istok već prije osvajačkih pohoda Aleksandra III. Velikoga kojima je heleniziran Istok. Helenistička umjetnost nastala je stapanjem grčke umjetnosti s prastarim mjesnim elementima i tradicijama azijskog i afričkog likovnog izraza. U tome križanju helenski je duh zadržao prevlast i dao glavna obilježje novim tvorevinama. Žarišta helenističke umjetnosti bila su Antiohija, Pergam, Rod i Aleksandrija. U arhitekturi su prevladavali jonski i korintski stil, a pojavio se i kompozitni kapitel. Novi gradovi, poput Aleksandrije, podizali su se planski po novim urbanističkim načelima. U kiparstvu se isticala pergamska i aleksandrijska škola, koje su njegovale grčke, a ova druga i egipatske tradicije. Uz mitološke motive pojavio se žanr-prizori u kojem su došla do izražaja dva smjera: realistički i idealistički. U slikarstvu su značajne zidne slike u unutrašnjosti zgrada i portreti rađeni u tehnici enkaustike. Za dekoraciju se primjenjivao mozaik, štuk i oplata od skupocjena materijala. Helenistička umjetnost ima dvorski karakter, bogata je i pompozna. U umjetničkome obrtu proizvodili su se luksuzni predmeti (keramika, staklo, nakit, tkanine, pokućstvo). Elementi helenističke umjetnosti urasli su u rimskoj umjetnost i potrajali su do III st. Njihov posljednji izraz javlja se u starokršćanskoj umjetnosti.
Religija
Helenističko doba i prostor obuhvaćaju raznorodne narode različitih religijskih običaja i predodžbi. Vjerski život u starim grčkim polisima nije se znatnije promijenio; katkad su tradicionalnim gradskim kultovima dodavani strani kultovi istočnoga podrijetla. Najkrupniji je helenistički fenomen pojava i službeno ustanovljenje vladarskoga kulta (→ apoteoza) kojemu je primarna funkcija bila ostvarivanje kohezije između disparatnih religijskih zajednica u državama od Male Azije i Egipta do rijeke Inda. Na razmeđu između azijskoga i grčkoga dijela helenističkog prostora, u Apolonovu svetištu na otoku Delu javio se snažan oblik sinkretizma, simultanoga kulta tradicijskih autohtonih božanstava i uvezenih egzotičnih kultova s istoka. Iz prestižnih se istočnih svetišta kultovi Serapisa i Izide (iz Egipta), Kibele (iz Frigije) te Mitre (iz Mezopotamije) prenose u ostale dijelove dijadoških država. Među intelektualnom elitom razvijale su se filozofske »škole života« poput stoicizma, epikurizma, skeptičkoga pironizma, kasnijih kirenaika i cinika te, osobito utjecajni, Akademija (u kasnoantičkome razdoblju presudan je novoplatonizam) i Likej (→ peripatetici). Prevagu su dugoročno odnijeli aristotelovski, platonovski i stoički koncepti boga, svijeta i čovjeka koji su konvergirali, a dijelom su i uneseni u teološko-metafizički i etički sustav kršćanskoga monoteizma. Utjecaj grčke filozofije u Bibliji, koja je na grčki prevedena za Ptolemeja II. Filadelfa u egipatskoj Aleksandriji, razabire se u Knjizi mudrosti i Mudrim izrekama, kao i u platonovsko-židovskom amalgamu Filona Aleksandrijskoga, a u razdoblju patristike ona je bila presudan element u formiranju kršćanske teologije (spisi sv. Ivana, poslanice sv. Pavla).
