Weierstrass [vại'əɹštra:s], Karl, njemački matematičar (Ostenfelde, 31. X. 1815 – Berlin, 19. II. 1897). Diplomirao (1842) na Sveučilištu u Münsteru. Bio je učitelj u Münsteru, Deutsch Kroneu (danas Wałcz u Poljskoj), Braunsbergu (danas Braniewo u Poljskoj). Sveučilište u Königsbergu dodijelilo mu je počasni doktorat 1854. Bio je sveučilišni profesor u Berlinu (od 1856). Jedan je od vodećih matematičara XIX. st., s vrlo širokim područjem znanstvenog interesa (→ matematička analiza, analitička funkcija, račun varijacija, diferencijalna geometrija, linearna algebra) u kojima je postigao fundamentalne rezultate. Niz najznačajnijih teorema iz tih područja nosi njegovo ime npr. Weierstrassov aproksimacijski teorem, Weierstrassov faktorizacijski teorem, Weierstrassov M-test, Bolzano-Weierstrassov teorem. Životnomu je djelo zasnivanje i sustavna izgradnja opće teorije analitičkih funkcija. Značajni su i njegovi prilozi teoriji eliptičnih funkcija (Weierstrassova eliptična funkcija). U diferencijalnoj geometriji bavio se problemom minimalnih površina i geodetskih linija. Prvi je našao primjer funkcije koja je svagdje samoslična, neprekidna, a nigdje nema derivaciju (Weierstrassova funkcija)
,
gdje je 0 < a < 1 + 3π/2, a b ≥ 7 pozitivni neparni cijeli broj. Kompletna njegova djela izišla su u razdoblju od 1894. do 1927. u sedam svezaka (reprint 1967). Bio je urednik najstarijeg njemačkog matematičkog časopisa Journal fur die reine und angewamite Mathematik (1881–88), član Bavarske akademije znanosti od 1861., francuske Akademije znanosti od 1868., Royal Society od 1881. Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Weierstrass) i planetoid (14100 Weierstrass).
