islam (arap. islām: pokornost Božjoj volji, predanost Bogu), monoteistička religija nastala u Arabiji u VII. st. Osnovao ju je Muhamed (temelji se na propovijedanju Božjega poslanika Muhameda između 610. i 632), a njezini se sljedbenici nazivaju muslimani. Islam uz religiju, držanje kojim se očituje pokornost Božjoj volji, znači i civilizaciju (ovozemaljsku uređenost zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kada se Muhamed sa svojim pristašama preselio iz Meke u Medinu.
Nastao u polunomadskome mnogobožačkome društvu Arapskoga poluotoka, gdje je već bilo gradova s trgovačkom elitom, islam je od židovstva i kršćanstva naslijedio strog i radikalan monoteizam, pojedina gnostička naučavanja, a od predislamske arapske religije (džahilijet) zadržat će neke moralno-pravne propise i običaje (klanska solidarnost, mnogoženstvo, svetište Kaba). Unatoč tim složenim poticajima i utjecajima, islam će se oblikovati kao izvorna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. Četiri su izvora islama: kuranska objava (→ kuran; preko anđela Džibrila /Gabrijel/ Alah je Muhamedu kazivao Kuran, koji se smatra svetim i vječnim tekstom), Muhamedove upute i praktični životni primjeri (uz Kuran, normativnu vrijednost za islam ima suna /sunna/, zbirka prorokovih izreka i djela), jednodušna suglasnost velikih islamskih zakonoznanaca i teološko razmišljanje, logičke prosudbe po analogiji.
Islamsko vjerovanje (iman) sadrži šest temeljnih vjerskih istina: vjerovanje u postojanje jednoga Boga (→ alah), stvoritelja i nestvorena, svemogućeg i milosrdnog; vjerovanje u postojanje anđelâ (meleci), hijerarhijski raspoređenih; vjerovanje u sve četiri pisane objave (Davud, Musa, Isa i Muhamed; Muhamed je bio posljednji prorok); vjerovanje u Božje poslanike od Adema (Adam), preko Nuha (Noa), Ibrahima (Abraham), Muse (Mojsije), Ise (Isus) do Muhameda; vjerovanje u sudnji dan, kada će tjelesa mrtvih uskrsnuti, bilo za rajske radosti (dženet), bilo za paklene muke (džehenem); vjerovanje u predodredbu (kader), po kojoj se sve zbiva po Božjem određenju i dopuštenju.
Islamski nauk o čovjeku kao religioznom biću očituje se sveukupnim vjerničkim životom, a na poseban način u bogoštovnim činima. Zato je u islamu džamija neodvojiva od trgovačkoga središta, a religija od politike. Pet je temeljnih bogoštovnih dužnosti, pet stupova islama: ispovijest vjere, obredna molitva (salat ili namaz), ramazanski post, obvezni vjerski prinos (zekat) i hodočašće u Meku (hadž). Osim tih temeljnih obveza postoje i druge: obrezanje, sveti rat (džihad), zabrana svinjetine i opojnih pića, zabrana posuđivanja uz kamate. Islamski kalendar ima 12 lunarnih mjeseci. Petak je molitveni dan (džuma). Glavni su muslimanski blagdani Ramazanski bajram i Kurban ili Hadžijski bajram. Slavi se i Muhamedov rođendan.
Premda Kuran sadrži osnovno načelo naravnoga zakona (činiti dobro, a izbjegavati zlo), islam je tipično pravna religija. Obiteljske, društvene i bogoštovne odnose podrobno propisuje šerijatsko pravo, koje obuhvaća strogo propisanu obavezu (farz), obavezu (radžib), preporuku (suna); pohvaljeno djelo, strogu zabranu (haram) pokuđeno djelo (mekruh) i djelo koje se ne preporučuje (mufsid). Od VII. do IX. st. razvijala se islamska pravna znanost, sa svoje četiri pravne škole. U islamskim zemljama danas je šerijatsko pravo uglavnom zadržano na području obiteljskoga (porodičnoga) prava (većina zemalja), negdje je zamijenjeno građanskim pravom (Turska), a u nekim je zemljama na snazi u cijelosti (Saudijska Arabija).
Teologija, filozofija i mistika nisu u središtu islama, jer je on više zaokupljen ljudskim ponašanjem nego Božjom naravi, zato je u islamu naglašen Božji zakon (šerijat). No u susretu s bizantskom, perzijskom i indijskom kulturom i njima pripadnim religijama, u islamu se razvila teologija, filozofija i mistika. Teologija (→ kalam) se počela sustavnije razvijati u IX. st. U središtu je teoloških razmišljanja pitanje Božje predodredbe i ljudske slobodne volje. Filozofija (→ falsafa) se počela razvijati u IX. st. pod utjecajem prijevoda grčkih filozofa (Platon, Aristotel i Plotin) na arapski. Svrha joj je bila uskladiti grčku misao s islamom. Glavni su predstavnici klasične islamske filozofije Ibn Sina (Avicena), Al-Farabi i Ibn Rušd (Averroes). Dok su bizantski i bliskoistočni kršćani posredovali grčke filozofe islamu, sudjelujući u njihovu prevođenju na arapski, u srednjem vijeku skolastici će upoznati Aristotela posredovanjem arapskih filozofskih djela i prijevoda. Mistika (→ sufizam) je nastojala produbiti unutarnji odnos između Boga i čovjeka, što je izmicalo zakonskomu propisu (šerijatsko pravo) i teološkomu racionalizmu. Nastala je u Iranu u VIII. st. pod nazivom tesavuf. Glavni su predstavnici islamske mistike Haladž, Al-Gazali, Ibn Arabi, Ibn al-Farid i Rumi. Sufizmu će ipak biti skloniji šijizam nego sunizam.
Islamska zajednica (Umma) okuplja se oko jedinstvenoga dogmatskoga, bogoštovnog i pravnoga sustava. Umma je nastala 622. u Medini kao religijska i politička zajednica, u kojoj se vjersko i društveno, bogoštovno i svjetovno duboko isprepleću. Muhamed je Božji poslanik, ali i državnik, vojskovođa i diplomat. Izvor političke vlasti nije javno mnijenje te dogovor i ugovor prema njemu, već Alah, koji je za to ovlastio svojega poslanika. To jedinstvo religijskoga i političkoga kroz povijest će obilježiti Ummu i u susretu sa zapadnjačkim društvom, gdje se to dvoje razlikuje i razdvaja, nametnut će muslimanima ozbiljne probleme.
U islamu nema klera u kršćanskom smislu, već se upućenu svjetovnjaku povjerava određena vjerska služba (mujezin, imam, hatib, muftija). Kako je u središtu islama šerijat i šerijatsko pravo, glavni su vjerski službenici pravnici teolozi (→ ulema). U islamskim zemljama muftija je, u skladu sa šerijatskim pravom, rješavao slučaj i donosio rješenje, a kadija ga provodio u praksi. Kalif je bio više svjetovni i politički zaštitnik islama, a ne vrhovni vjerski poglavar u užem smislu. Džamija je ne samo bogomolja (kultno mjesto) već i ustanova s popratnom vjerskom školom (mekteb, medresa) i knjižnicom.
Islamska zajednica na samom se svom početku (druga polovica VII. st.) podijelila na sunite, haridžite i šijite. Premda je povod bio borba oko kalifata, ogranci su se s vremenom odvojili pravno i dogmatski. Uz Kuran suniti (sunizam) prihvaćaju još tri izvora islama i šerijatskoga prava (suna, idžma i kijas). Šijiti (šijizam) osporavaju idžmu i naglašavaju ulogu osobnog istraživanja. Zbog isticanja subjektivnoga načela vjerskog iskustva, šijiti su se dalje raščlanjivali na pojedine sljedbe (duodecimiti, ismailiti, karmati). Novije su sljedbe šijitskog ishoda ahmadizam i babizam. Čuvajući zajednički dogmatski i bogoštovni okvir, sunizam se raščlanjuje na pravne škole (mezheb). Suniti tvore većinu (90%) u islamu, šijiti manjinu (10%).
Za Muhamedova života (medinska država) islam se proširio cijelim Arapskim poluotokom, bilo vojnim pobjedama bilo taktičnim pridobivanjem beduinskih plemena. Za četvorice prvih kalifa (632–661) vojnim osvajanjem islam se proširio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju, Zakavkazje, Egipat i sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661–750) i abasidskih (749–1258) kalifa osvojena je berberska Afrika i Španjolska, a na istoku dijelovi Indije i središnje Azije. Osmanlije su proširili islam u Maloj Aziji i po Balkanu. No islam se nije širio samo vojnim osvajanjem već i vjerovjesničkim posredovanjem trgovaca i sufijskih bratstava (derviški redovi). Trgovačke karavane proširile su ga Crnom Afrikom, a pomorski trgovci (VIII–XV. st.) jugoistočnom Azijom (Malezija, Indonezija, južni Filipini).
Suvremeni islamski svijet obuhvaća pet kulturoloških zona: arapsku (arapske zemlje i narodi), tursku (Osmanlije, Azerbajdžanci, Turkmeni i dr.), iransko-indijsku (Iran, Afganistan, Pakistan, Bangladeš, muslimani u Indiji), malešku (Malezija i Indonezija) i crnoafričku (Eritreja, Nigerija, Sudan i dr.) zonu. Na tom raznolikom supstratu islam je stoljećima razvijao bogatu, raznoliku i jedinstvenu islamsku civilizaciju. U XIX. i XX. st. u islamskom svijetu došlo je do istodobne težnje prema panislamizmu (političko, gospodarsko i duhovno jedinstvo islamskih zemalja i naroda) i prema nacionalizmu (stvaranje posebnih država na jezičnoj, kulturnoj i povijesnoj podlozi, s većim ili manjim stupnjem svjetovnosti). Islamsko društvo u XX. st. nije bilo neosjetljivo ni prema utjecaju socijalističke i komunističke ideologije. Osim toga, postoji težnja povratka izvorima islama (fundamentalizam) i istodobno nastojanje da se islam prilagodi modernomu dobu (reformizam). U svijetu ima oko milijardu muslimana, a znatna dijaspora živi u Europi i SAD-u.
