STRUKE:

reformacija

ilustracija
REFORMACIJA, M. Luther pali pontifikalne bule, 10. XII. 1520.

reformacija (lat. reformatio: preobrazba; poboljšanje), u općem značenju, svaki pokret za obnovu i usavršavanje postojećega stanja u političkim, kulturnim i vjerskim institucijama (→ reformizam); u crkvenoj povijesti, pokreti kojima je bio cilj provođenje reforme u Katoličkoj crkvi. Poticaj za te pokrete dolazio je iz kruga same Crkve, a najznačajniji su bili vezani uz Franju Asiškoga, J. Wycliffea, J. Husa, Jeronima Praškog i dr. U XV. st. održan je i niz tzv. reformacijskih koncila (Pisa, 1409; Konstanz, 1414–18; Basel–Lausanne, 1431–49), kojima je zadaća bila provesti reformu Crkve in capite et in membris (lat.: u glavi i u članovima). Posebno mjesto zauzima reformacija proistekla iz nauka → M. Luthera koja je dovela do raskola zapadne Crkve, nastajanja samostalnih evangeličkih crkava, te formiranja → protestantizma kao nove kršćanske konfesije. Nastala u posebnim uvjetima, Lutherova je reformacija izrasla u pokret koji je doveo do prekretnice u cijelome zapadnome svijetu. S jedne strane humanizam i renesansa, otkriće Novoga svijeta, raspadanje feudalnih sustava, izum tiska, koji je omogućio pojavu Biblije na narodnom jeziku, a s druge, humanistička kritika (→ erazmo roterdamski) duhovnih staleža i njihova načina života te individualna mistika potkopavali su crkveni autoritet i jačali nastojanje povratku kršćanskim izvorima. Uzrok je reformacije i u trvenju između pojedinih gradova i Crkve kao i u jačanju vlasti izbornih knezova koji su tražili veći utjecaj na Crkvu. Pojavili su se i letci protiv pape i klera u kojima se izražavalo socijalno nezadovoljstvo, na što je posebno utjecalo tiskanje knjiga protucrkvenoga sadržaja.

Početkom reformacije drži se objavljivanje Lutherovih 95 teza o oprostima (1517). U ranoj fazi reformacije (1517–21) oblikovalo se luteransko učenje, ali je i porasla napetost u odnosima s Rimom, što je završilo Lutherovom osudom i njegovom ekskomunikacijom (1521). Unatoč tomu reformatorske ideje širile su se i u sljedećem razdoblju (1521–25). Reformaciju su poduprli mnogi gradovi i izborni knezovi, a iznutra ju ojačali gorljivi propovjednici. Istodobno je došlo do prvih sukoba unutar reformacijskoga pokreta. U Švicarskoj je pod vodstvom → U. Zwinglija nastao pokret koji se nije slagao s Lutherovim naučavanjem, osobito o večeri Gospodnjoj (euharistija). Zwinglijevi su se pristaše od sredine XVI. st. priključivali → kalvinizmu, nasuprot njemačkomu luteranstvu. Nakon 1525. reformacija je došla pod isključivu ovlast izbornih knezova. Ondje gdje su imali vlast provodili su crkveni nadzor pa su nastale zemaljske crkve u kojima je zemaljski vladar postao i crkveni poglavar, tzv. biskup u nuždi. U to su doba i dalje trajale rasprave oko euharistije između Luthera s jedne te Zwinglija i Calvina s druge strane; problemi su riješeni tek u XX. st. zaključcima Leuenberške konkordije. Teološki temelji reformaciji prvi su put bili izneseni u → Augsburškoj konfesiji, u kojoj je dan nauk o opravdanju, a kako on nije bio prihvaćen, pristaše reformacije (staleži zajedno s gradovima) prosvjedovali su (otud naziv protestanti) na saboru u Speyeru (1529). Car Karlo V. odbio je reformatore, no zbog teškoga političkoga stanja i nedovoljne potpore katoličkih staleža ubrzo je došlo do konfesionalnoga rascjepa u Carstvu. Protestanti su se udružili u Schmalkaldenski savez te je Karlo V. morao priznati reformaciju. Oko 1540. činilo se da je reformacija pobijedila u cijelome Svetome Rimskome Carstvu Njemačke Narodnosti. Priznao ju je velik broj kraljevskih staležâ, Pruska je 1525. postala svjetovnim vojvodstvom, a slijedila je sekularizacija i ostalih duhovnih knezova. Reformacija nije uspjela jedino u Austriji, Bavarskoj i južnoj Njemačkoj. Sklopivši mir s Francuskom, car je krenuo na gušenje reformacije. Schmalkaldenskim ratom bili su poraženi protestantski staleži pa je reformacija bila dovedena u pitanje. Međutim, većina je staleža ustala protiv careve moći. Bio je postignut vjerski mir u Augsburgu 1555., a car Ferdinand I. priznao je Augsburšku konfesiju. Svjetovni kraljevski staleži dobili su pravo slobodnog izbora konfesije (→ cuius regio, illius religio). Tim je aktom definitivno bila priznata zapadna shizma. Nakon Augsburškoga vjerskog mira obnovile su se reformatorske teološke svađe. Istodobno, u Njemačkoj je porastao utjecaj kalvinizma. Katolička crkva u to je doba nastojala pokrenuti vlastitu reformu (katolička obnova) sazivanjem → Tridentskoga koncila (1545–63). U dijelu Katoličke crkve došlo je i do snažnih pokušaja suzbijanja reformacije, što je poslije u protestantskoj historiografiji nazvano → protureformacijom. To je nastojanje u nekim dijelovima Europe imalo prilično uspjeha (npr. u Češkoj), ali do potpunoga nestanka reformacije nije došlo. Veliki sukobi završeni su 1648. zaključcima → Vestfalskoga mira. Ponovno su bila priznata dostignuća Augsburškoga mira, priznanje se proširilo i na kalviniste, a bila je osigurana određena vjerska snošljivost unutar države. Izvan Njemačkoga Carstva proširila se reformacija po Skandinaviji i baltičkim zemljama. U Danskoj je luteranstvo postalo državnom religijom 1536., a ubrzo su nastale i druge nacionalne crkve (Švedska, Finska). Znatan broj pristaša reformacija je stekla u Madžarskoj i Poljskoj. Poseban oblik reformacije razvio se u Engleskoj (→ anglikanska crkva). Kalvinizam je postao prevladavajući oblik reformacije u Nizozemskoj, Škotskoj, nije se održao u Francuskoj (→ hugenoti), ali se kao pratitelj nizozemske i engleske kolonijalne ekspanzije proširio diljem svijeta.

Književnost

Njemačka je bila glavno poprište reformacije i na području kulture i umjetnosti. Sukob srednjovjekovnog nazora na svijet (osobito nazora o ulozi i značenju Crkve i pape) i novovjekih reformističkih, protestantskih ideja odrazio se u književnosti pa je ona bila uglavnom u duhu kritike, pamfleta i prosvjeda. Zahvaljujući tisku, širili su se letci političke, religiozne, osobne ili skolastičko-humanističke naravi. Takvi su se spisi sve više pojavljivali na narodnom jeziku, koji je postajao ravnopravan latinskomu, dok ga naposljetku nije posve istisnuo i zamijenio. To je bilo doba zaoštrene borbe između staleža pa se sredstva nisu birala: bilo je dopušteno sve čime se neprijatelj mogao ismijati i pobiti. Književni uradci bili su angažirani napisi u obliku traktata, poziva, proglasa, otvorenih pisama, legendi, basni, alegorija, parodija, povijesno-političke lirike, rugalica i demonstrativnih dramskih revija – riječ je o različitim vrstama uporabne književnosti vezane za određenu svrhu. Nije postojao istaknut osobni stil jednoga pisca (autori su se prikrivali na različite načine), književnost je bila izraz vrenja i pobune, a nezadovoljstvo stanjem bilo je izraženo i u skandaloznom i senzacionalnom, u grotesknoj karikaturi i jetkoj moralnoj satiri. Popularni letak (njem. Flugschrift) nosio je obilježja moralne satire, povijesne pučke pjesme i dramske farse, a zbog jednostavne i jeftine proizvodnje nudio je mogućnost prikazivanja političkih, religioznih ili društvenih nazora određene skupine, pa je imao djelotvornost pravoga masovnoga medija. Ali uz takvu su književnost djelovale i tako izrazite i cjelovite ličnosti europskoga kritičkoga duha kao Erazmo Roterdamski (1466. ili 1469–1536), koji nije nikad izravno pripadao reformaciji, nego više učenomu krugu humanista, no znatno joj je pridonio nemilosrdnom kritikom ograničenosti crkvenih institucija (»Pohvala gluposti«, 1511). Ipak, između njega i Luthera došlo je do udaljavanja. Na Erazmov spis »O slobodi volje« (1524) M. Luther (1483–1546) odgovorio je pamfletom »O neslobodi volje« (1525), čime je jasno izbila pomirljivost i kontemplativnost jednoga prema žučljivosti i nesnošljivosti drugoga. Učeni humanist i pedagog Ph. Melanchthon (1497–1560) svojim je radovima utemeljio humanističko-reformističku školu i prosvjetu. Lutherovi spisi »Kršćanskomu plemstvu njemačke nacije« (1520), »O babilonskom sužanjstvu Crkve« (1520) i »O slobodi kršćanina« (1520) također su obrazac borbene, polemičke protestantske književnosti, a ideje iz tih radova, kao i njegov nauk uopće, širili su se u obliku bezbrojnih pamfleta i proglasa po europskim zemljama, najviše po Nizozemskoj, Skandinaviji, Švicarskoj, Francuskoj i Ugarskoj. Reformacija je pridonijela uvođenju narodnog jezika ne samo u Crkvu nego i u književnost te dolasku škola u državne ruke. Luther je do 1520. pisao na latinskom jeziku, a nakon 1525. gotovo isključivo na njemačkome, jer je spoznao važnost narodnog jezika za širenje reformacijskih ideja.

Protestantski je pokret samo rubno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati dali protestantizmu M. Vlačića Ilirika (Mathias Flacius Illyricus; 1520–75), koji je napisao najglasovitiji biblijski leksikon onoga doba, »Ključ Svetoga pisma«, i kritičku povijest kršćanstva, »Magdeburške centurije«, dajući time djela od velike važnosti za protestantizam uopće. S. Konzul Istranin (1521 – nakon 1568) i Anton Dalmatin (početak XVI. st. – 1579) radili su od 1561. u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu kraj Tübingena, koja je glagoljicom, ćirilicom i latinicom izdavala knjige namijenjene širenju reformacijskih ideja u hrvatskim zemljama. Za protestantizam su bili vezani još i neki hrvatski latinisti (M. Grbić Ilirik, između 1503. i 1508–1559; A. Dudić, 1533–89; M. de Dominis, 1560–1624). Budući da je osnovna namjera i stranih i hrvatskih pripadnika reformacije bila da svojim idejama što više prodru u široke slojeve, oni su sve više pisali na narodnom jeziku i tako omogućili stvaranje i obnovu nacionalne književnosti.

reformacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52218>.