Kulmer, Ferdinand, hrvatski slikar (Cap Martin, Francuska, 29. I. 1925 – Zagreb, 11. XI. 1998). Jedan od glavnih protagonista hrvatskoga apstraktnoga slikarstva, koji je stalnim promjenama motiva i izraza stvorio jedan od najraznolikijih slikarskih opusa kasnoga modernizma, zaokruživši ga potkraj stoljeća tada aktualnim postmodernističkim povratkom figuraciji.
Prva nadahnuća dobio je putujući 1938–39. po Grčkoj, Egiptu i SAD-u s ocem, plemićem Aleksandrom Kulmerom. Studirao je na likovnim akademijama u Budimpešti 1942–45 (Rezsö Burghardt) i Zagrebu, gdje je diplomirao 1948 (Omer Mujadžić, Đuro Tiljak), potom polazio Tiljkov slikarski tečaj do 1950. i bio suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića do 1957., a od 1961. do umirovljenja 1990. radio na Akademiji likovnih umjetnosti (od 1975. kao redoviti profesor). Od 1950-ih usavršavao se u Rimu, Veneciji, Firenci i Parizu, gdje je izravno dolazio u dodir sa suvremenim svjetskim strujama i njihovim pokretačima.
Nakon početne faze stilizirane figuracije, bliske fovizmu (Ružičasta kuća, 1953., MSU), slikom Admiral (1957., MSU) započinje apstraktno razdoblje; isprva je eksperimentirao tašističkim tehnikama (Crveno i zeleno, 1958), potom je gustim reljefnim nanosima boje i bogatim teksturama stvarao monokromne, materički bogate kompozicije bliske informelu (Plava slika, 1959/60., NMMU, Siva slika I, 1960., MSU; Smeđa slika, 1960., Galerija Tate u Londonu) te se ubrzo okrenuo ekspresionističkoj apstrakciji (Crno i bijelo, 1960., Svijetlo i tamno, 1962), akromatskim kompozicijama i dinamičnom potezu, bliskom gestualnomu slikarstvu Hansa Hartunga i Pierre Soulagesa (Crno u pokretu i Pompeji II, 1963; Smeđa okomica, 1964), dok je u ciklusu Susreti (1966) eksperimentirao metodom drippinga. U idućem razdoblju u ulju, tušu i akriliku stvara kaligrafije meditativne atmosfere (Argonauti, 1965., Slika na svili II, 1968; Svibanj I, 1969., MSU). Ubrzo pronalazi vlastito »pismo« (Lipanjski triptih, Strukture ponavljanja, 1970) te platno prekriva živim kaligrafskim znakovima (Polikromnija II, Ovoid, 1971). Ispis nakratko postaje gušći i dinamičniji, no sredinom 1970-ih osamostaljuje i povećava arabesku (1974–75., Kaligrafija na zlatnoj svili, 1975), pobuđujući heraldičke asocijacije (Jednorog – Pegaz, 1976., Heraldička kaligrafija, 1977). Izraz je do vrhunca razvio u tzv. cik-cak fazi, u kojoj je uglavnom u akriliku osebujnim znakovljem živoga kolorita preplavljivao kompozicije (Barbarosa, 1975., MSU; Igra u gradu / Hula-hup u Ulici st. Denis, 1979., Popodne isplaženih jezika, 1983), nerijetko i likove koji će »izroniti« na površinu (Grifon slomljena srca, 1978). Iskustvo u istraživanjima izraza i tehnika rezultiralo je originalnim spojem apstrakcije i figuracije, spontane geste i kodirane arabeske, što je kulminiralo u antologijskoj slici Pegazov vrt (1981., MNNU).
Vrativši se među prvima figuraciji, najavio je novu sliku. Narativnim, ekspresivnim ciklusima s mitološkim i heraldičkim temama nadovezao se na tada aktualnu postmodernističku stilizaciju (Dama s jednorogom, 1983; Parisov sud, 1984; U vrtu muka, Tri Zeusove maske, Ganimedove vratolomije, sve 1985., Grifonova nježnost, 1986., MSU; Patetični triptih i Pegaz, 1988). Potkraj 1980-ih je i citirao ili s primjesom ironije reinterpretirao djela modernih autora (Vila misterija, 1989., Cvijet za Kazimira, 1990), na kraju se vrativši znaku (Sunčani grad, 1996).
Autor je grafičkih mapa 8 serigrafija (Zagreb 1958., MSUZ), Tkanje od vremena. Uzdarje Ivanu Gunduliću (esej Josip Bratulić, 1989) i Preobražaj Ferdinanda Kulmera (tekst Tomislav Ladan, 1990), ilustracija u knjigama Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić, Bajke i Priče J. i W. Grimma (sve 1961–62) te zapaženih kostima za filmove Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice (1975) i Čovjek koga treba ubiti Veljka Bulajića (1979).
O njegovu djelu pisali su mnogi europski likovni kritičari, među kojima Michel Tapié, koji mu je priredio i nekoliko samostalnih izložaba (Torino, Pariz, Milano 1969–73). Samostalno je izlagao u Zagrebu (od 1961., 1990. retrospektiva; posmrtno u Muzeju Mimara 1999), Parizu (1991. retrospektiva; Grand Palais 1987), Chicagu, Milanu, Beogradu, Ljubljani, Tokyju i Antibesu (1991. retrospektiva), sudjelovao na mnogobrojnim skupnim izložbama: Međunarodni grafički bijenale u Ljubljani (1957., 1959., 1961), Međunarodna izložba grafike (Santiago 1957), Zagrebačka izložba grafike (1960., 1962., 1992), Beogradski trijenale (1961–70., 1988), Zagrebački salon (1972. i 1981 – nagrade, 1984 – Velika nagrada), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1966), Svjetska izložba u Montréalu (1967), Zagrebačka izložba crteža (1968–69., 1987., 1993), Svibanjski salon (Pariz 1969), Apstraktni prostor (Milano 1969., 1972), Bijenale u São Paulu (1987), Ekspresivno u srednjoeuropskoj umjetnosti od 1960 (Beč 1987., Washington 1988). Predstavljao je suvremenu jugoslavensku umjetnost u Parizu 1959. i 1961., slikarstvo u Seulu 1990.
Bio je član skupine Mart (od 1957), jedan od osnivača Galerije Forum 1969. te redoviti član HAZU-a od 1991. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1990.
