STRUKE:

crkva

ilustracija
CRKVA, bazilika iz VI. st., Butrint
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

crkva (vjerojatno od starovisokonjem. chirihha, ili od grč. *ϰύρıϰω za ϰυρıαϰόν: kuća gospodnja), organizirana zajednica kršćanskih vjernika (grč. ἐϰϰλησία), οsnovana οd Isusa Krista; također, zgrada namijenjena kršćanskom bogoslužju (→ crkveno graditeljstvo). U prvim stoljećima naziv za pojedine mjesne zajednice (općine) kršćana (Jeruzalemska crkva, Antiohijska crkva), a sve do novijega doba i za pojedine (nad)biskupije (Zagrebačka crkva, Splitska crkva). Naziv za sveopće kršćanstvo (univerzalna Crkva) do 1054., kada se dijele Katolička crkva i Pravoslavna crkva. U doba reformacije u XVI. st. odvaja se Protestantska (reformirana) crkva s različitim sljedbama (luteranska, kalvinistička, anglikanska itd.). Nakon Prvoga vatikanskog sabora 1871. nastala je Starokatolička crkva.

U biblijskim knjigama Novoga zavjeta (Evanđelja, Poslanice) Crkva je opisana kao Božja zajednica, građevina, obitelj, Kristovo tijelo i sl., a bitne su oznake pripadnika Crkve vjera, krštenje, primanje Duha. U Djelima apostolskim opisuje se razvoj, ustrojstvo i širenje prve Crkve. Neki protestantski teolozi drže da Isus nije namjeravao osnovati Crkvu, nego da njegovo djelo treba razumjeti kao reformu cijeloga Izraela, a osnovali su je apostoli i otvorili prema »poganima« (nežidovima) i svojemu svijetu. Prema kršć. predaji četiri su osnovne oznake Crkve: da je jedna, sveta, katolička (sveopća) i apostolska (navjestiteljska). Od samoga početka Crkva nastoji očuvati jedinstvo boreći se protiv pokreta, sljedbi i krivih učenja (hereza), kao što su npr. u ranome kršćanstvu gnosticizam, montanisti, arijanstvo, nestorijanci, pelagijanci i dr. Zbog nutarnjih (doktrinarnih) i vanjskih razlika i sukoba, kroz povijest Crkve dolazi do raskola ili stvaranja novih crkava (Pravoslavna i dr.) ili velikih kriza (zapadni raskol u XIV–XV. st.).

Crkva je sadržaj kršćanske vjere definirala u prvim stoljećima na općim ili ekumenskim saborima, kroz formule vjerovanja (credo), dogmatske istine i druge odredbe. Pojedine članke vjere ili dogme proglašavalo je i poslije crkveno učiteljstvo, tj. pape i ekumenski sabori. Disciplinske (stegovne) odredbe ili crkveni zakonik (kanonsko pravo) stvarali su se također na odredbama papa te općih i pokrajinskih sabora, prenosili su se u zbirkama dekretala i konačan oblik u Katoličkoj crkvi dobili 1918. u Kodeksu kanonskoga prava (Codex iuris canonici). Od Konstantinova Milanskog edikta 313. Crkva u Rimskom Carstvu dobila je slobodu ispovijedanja, postupno je postala državna Crkva (za Teodozija), a njezinu tradiciju uglavnom nastavljaju istočne crkve; na Zapadu su kroz srednji vijek učestale borbe između papinstva i careva Zapadnoga Rimskoga Carstva te drugih vladara. Odvajanje crkvene i svjetovne vlasti definirano je donekle 1122. u Wormskom konkordatu. Odnose s državama Crkva je nekad regulirala papinskim legatima i nuncijima, a nastankom liberalnih država u XIX. st. sklapa diplomatske odnose (konkordate) s pojedinim državama.

Ustrojstvo Crkve u početku je bilo vrlo jednostavno: u vodstvu sveukupne Crkve bili su apostoli, proroci ili evanđelisti, a pojedinih općina biskupi, prezbiteri, đakoni, učitelji i pastiri. Iz prvotnoga kolegija prezbitera već u II. st. izrastao je monarhijski episkopat, a budući da se kršćanstvo širilo pretežito u gradovima, biskupi su upravljali grad. općinama (biskupijama). Prema rimskoj političkoj podjeli i kršćanske biskupije u glavnim središtima pokrajina postale su patrijarhati, a najraniji su Antiohija, Aleksandrija, Rim, Jeruzalem i Carigrad. Od početka prisutna tradicija o primatu rimskoga biskupa (pape) kao Petrova nasljednika postupno se učvršćivala, a na Istoku je zbog polit. razloga najveći ugled imao carigradski patrijarh, premda su drugi patrijarhati ili nacionalne Crkve ondje sačuvali samostalnost. Kako se s vremenom kršćanstvo širilo na ruralno područje, biskupije su se dijelile na pojedine župe, kojima su upravljali župnici. Dolaskom feudalizma u srednjem vijeku crkveni službenici na Zapadu (biskupi, župnici, opati samostana) postali su zaseban stalež, s posjedima i povlasticama sličnima svjetovnim feudalcima.

Sukladno s feudalnim sustavom nastala je i Crkvena Država, područje papine svjetovne vlasti. Započela je teritorijalna darivanjem franačkoga kralja Pipina Maloga 754., poslije se proširivala darovima drugih vladara na nekoliko pokrajina srednje Italije. Ukinuo ju je Napoleon 1808., ponovno je bila uspostavljena 1815. i konačno dokinuta 1870. stvaranjem ujedinjenoga Kraljevstva Italije. Lateranskim ugovorom 1929. uspostavljen je eksteritorijalni dio Rima – Vatikan (Città del Vaticano) kao teritorij papinskoga građanskog suvereniteta.

Ustrojstvo ili poredak Katoličke crkve strogo je hijerarhijsko. Na čelu je papa, kojemu pripada vrhovna upravna, zakonodavna, sudska i učiteljska vlast. Njemu pomažu u upravi Zbor kardinala i Rimska kurija s rim. kongregacijama, koje su najviša crkvena nadleštva za pojedine resore crkvene uprave. Čast kardinala, osim kurijalnih, dobivaju i mjesni (nad)biskupi i zaslužni teolozi. Cijela je Crkva podijeljena na biskupije, kojima upravljaju biskupi; biskupije se dijele na arhiđakonate, ti na dekanate, a dekanati na župe. Biskupi glavnih gradova obično nose naslov nadbiskupa, a ponegdje i metropolita; biskupi jedne zemlje ili države ujedinjuju se u biskupske konferencije. Za razliku od Katoličke crkve, u Pravoslavnoj crkvi nema jedinstvena ustroja; Carigradski patrijarh nema vlasti nad pravoslavnim crkvama u drugim zemljama. Razvoj pravoslavlja počiva na načelu »sabornosti« i autokefalnosti prihvaćenom na Kalcedonskom saboru (451), a to je u praksi značilo državnu Crkvu. Na čelu je pojedine autokefalne crkve patrijarh, a sinod (Sveti arhijerejski sinod) najviša je izvršna, nadzorna i upravna vlast; vlast u episkopijama obnašaju episkopi, itd. U protestantskim crkvama Crkveni savjet vrhovno je upravno vijeće za pojedinu zemlju ili pokrajinu. Postoji Crkveni savez pokrajinskih crkava, od kojih svaka ima samostalnu upravu. Na čelu je saveza odbor crkvenih predstavnika. Pojedinim pokrajinskim crkvama upravlja biskup ili superintendant; pokrajinske se crkve dijele na manja okružja: dekanate i crkvene općine, kojima upravljaju pastori uz pomoć općinskoga crkvenog odbora. – U novije doba pojavljuje se, najprije u protestantizmu, a zatim i u Katoličkoj crkvi (II. vatikanski sabor) i Istočnim crkvama (pravoslavlje, monofizitske i nestorijanska crkva), ideja o potrebi zbližavanja i jedinstva kršćanskih crkava (→ ekumenizam).

crkva. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12740>.