magnetski zapis

magnetski zapis, temeljni način pohranjivanja zvukovnih, slikovnih ili računalnih informacija na feromagnetski nosač, tj. na magnetsku vrpcu ili magnetsku ploču.

Prilikom snimanja (zapisivanja) informacija električni se signal preko pojačala dovodi u magnetsku glavu. Protjecanjem struje kroz zavojnicu elektromagneta inducira se u rasporu između njegovih polova promjenljivi magnetski tok, a izvan polova tzv. rasipni tok, koji zahvaća pokretni feromagnetski nosač i na njemu stvara stalni magnetizam. Magnetiziranje feromagnetskog nosača u skladu je s krivuljom magnetiziranja histerezom. Pri analognom snimanju potrebno je primijeniti visokofrekvencijsko predmagnetiziranje kako bi se snimalo u linearnom dijelu krivulje i tako postiglo najmanje izobličenje snimke. Pri digitalnom snimanju pretvaraju se analogne informacije u digitalni oblik, pa je dovoljno da reproduktor razlikuje prisutnost ili neprisutnost snimljenoga događaja.

Reprodukcija (čitanje) informacija postupak je obratan snimanju. Magnetizirani feromagnetski nosač prolazi ispred magnetske glave i u zavojnici se inducira napon proporcionalan magnetizaciji pokretnoga nosača. Za brisanje informacija s feromagnetskog nosača rabi se magnetska glava kao i za snimanje i reprodukciju, koja jakim magnetskim poljem poremeti dotadašnji položaj elementarnih magnetića na feromagnetskoj površini i tako briše prijašnji zapis.

Magnetski zapis primjenjuje se u audiotehnici, videotehnici i računalstvu itd. (→ disk; disketa; kaseta; magnetofon; magnetoskop; videokaseta)

Ideju o upotrebi stalnoga magneta za snimanje zvuka iznio je 1888. američki inženjer Oberlin Smith u časopisu Electrical World. Predložio je da se strujom iz mikrofona magnetiziraju čelični prah ili komadići tanke čelične žice utisnuti u pamučni ili svileni konac. Godine 1900. Danac Valdemar Poulsen izložio je na Svjetskoj izložbi u Parizu prvi uređaj za magnetsko snimanje zvuka i nazvao ga telegraphon. Prilikom posjeta izložbi cara Franje Josipa snimljena je i do danas sačuvana njegova izjava na telegraphonu. Godine 1927. Nijemac Fritz Pfleumer izumio je tonski nosač u obliku vrpce od papira ili plastike na koju je bio nanesen sloj magnetičnoga materijala u prahu. Iste je godine u Njemačkoj Kurt Stille počeo s proizvodnjom uređaja za magnetsko snimanje, rabeći kao tonski nosač čeličnu žicu promjera 0,2 mm. U Engleskoj je 1930. Louis Blattner na svojem uređaju za snimanje nazvanome blatnerofon rabio čeličnu vrpcu širine 3 mm pri brzini od 1,5 m/s. Na velikoj izložbi 1935. u Berlinu tvrtka AEG prikazala je magnetofon, a IG-Farben prvu magnetsku vrpcu s magnetskim slojem na plastici.

Godine 1951. Charles Ginsburg razvio je magnetoskop za američku tvrtku Ampex, 1953. tvrtka Philips za amaterske je svrhe razvila sustav za snimanje na videokasete, a 1956. IBM je uveo zapisivanje informacija na magnetnu ploču. Na radijskoj izložbi 1963. u Berlinu Philips je prikazao kompaktnu kasetu s magnetskom vrpcom i pripadnim uređajem. Godine 1965. predstavljen je sustav za smanjenje šuma u reprodukciji s magnetofona Dolby A (prema izumitelju Amerikancu Rayu Dolbyju). Poslije su uvedeni sustavi B, C i S u visokokvalitetnim (hi-fi) kasetofonima.

Godine 1967. razvojni institut japanske nacionalne radiotelevizije priredio je u Tokyju prvu javnu demonstraciju digitalnoga snimanja zvuka na modificiranom videorekorderu, 1972. tvrtka Nippon Columbia započela je sa snimanjem na gramofonske ploče digitalnim zapisivačima, a 1976. tvrtka Japan Victor Company dala je na tržište komercijalni kasetni sustav snimanja slike i zvuka nazvan Video Home System (VHS). IBM je 1978. lansirao disketu kao sredstvo za pohranjivanje informacija, a 1994. započela je primjena digitalne tehnike u videostudijima.

magnetski zapis. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38059>.