Le Corbusier

ilustracija
LE CORBUSIER, kapela Notre-Dame-du-Haut u Ronchampu, 1950-54.
ilustracija1ilustracija2

Le Corbusier [lə kɔʀbyzjẹ'] (pravo ime Charles Édouard Jeanneret [žanʀε']), francuski arhitekt, urbanist, slikar i teoretičar arhitekture švicarskoga podrijetla (La Chaux-de-Fonds, 6. X. 1887Roquebrune-Cap-Martin, 27. III. 1965). Školovao se za gravera, potom pohađao umjetničku školu; kraće je vrijeme surađivao s arhitektima J. Hoffmanom u Beču, A. Perretom u Parizu i P. Behrensom u Berlinu. God. 1911–12. projektirao je prve objekte (vila Favre-Jacot), a potom je razvijao sustav Domino (1914–15), prototip za jeftinu masovnu industrijsku izgradnju stambenih objekata. Od 1916. živio je u Parizu. S A. Ozenfantom osnovao je slikarski smjer purizam i objavio teorijsko djelo Nakon kubizma (Après le cubisme, 1918); god. 1921–25. izdavali su časopis L’Esprit nouveau s područja arhitekture i urbanizma. Na tom se području zauzimao za standardizaciju tražeći nova rješenja u skladu sa zahtjevima suvremenoga doba (ljudsko je tijelo postavio za mjerilo proporcija pri projektiranju – modulor, naglašavao je nužnost zelenih površina oko stambenih objekata i razdvajanje prometnih od pješačkih površina). Primjenom novih materijala (armirani beton, staklo, željezo) i novih građevnih metoda prekinuo je s tradicionalnim građevnim oblicima. Za njegove projekte značajna su nova oblikovna sredstva: stupovi (piloti) u prizemlju, horizontalni pojasovi prozora, puna staklena stijena i ravni krov s terasom. Polovicom drugoga desetljeća XX. st. definitivno je formulirao svoju teoriju poznatu kao funkcionalizam, koje je načela primijenio u projektiranju vila (vila Besnus, 1922; vila Stein, 1927; vila Savoye, 1928), te u nekoliko neostvarenih urbanističkih planova (grad za 3 milijuna stanovnika, 1922). Gradeći u Alžiru (1933) izumio je, s obzirom na tamošnje klimatske prilike, tzv. brisoleje (francuski brise soleil) za zaštitu od Sunca, koji su postali čest funkcionalno-dekorativan element u modernoj arhitekturi. Postao je poznat i priznat projektom za palaču Lige naroda u Ženevi (1927., neizveden); nakon toga uslijedio je veliki broj narudžaba: palača Centrosojuza u Moskvi (1930), Švicarski paviljon u Parizu (1932) i Ministarstvo prosvjete u Río de Janeiru (1936., s L. Costom i O. Niemeyerom). Jedan je od osnivača CIAM-a i autor većine njegovih dokumenata – Atenska povelja, 1933 (objavljena 1943). Nakon 1945. posvetio se stambenoj problematici i u skladu sa suvremenim postulatima kolektivnoga stanovanja izgradio je tzv. Sunčani grad u Marseilleu (1946–52), stambeni blok za 3600 stanovnika, koji je postao uzorom za mnoga slična rješenja. Takve blokove izgradio je u Nantesu (1952–55), Berlinu (1956–58) i Meuxu (1957–59). Prema njegovu idejnom rješenju podignuta je zgrada UN-a u New Yorku (1947–50). God. 1950–54. projektirao je kapelu Notre-Dame-du-Haut u Ronchampu u kojoj je ostvario snažnu poetiziranu ekspresiju volumena. Kapela i samostan La Tourette kraj Lyona (1953–59) postale su poslije uzor sljedbenicima brutalizma. Svoja načela primijenio je u planiranju i projektiranju grada Chandigarha (novoga glavnoga grada države Punjab u sjevernoj Indiji, 1950–58). Među njegovim su posljednjim značajnijim ostvarenjima Muzej moderne umjetnosti u Tokyju (1957) i umjetnički centar Carpenter na Harvardovu sveučilištu (1960–63). Začetnik je i idejni tvorac funkcionalizma; njegova su djela i teorijski radovi odsudno utjecali na razvoj arhitekture i urbanizama XX. st. Objavio je: Prema novoj arhitekturi (Vers une architecture, 1923), Slovo o urbanizmu (Propos d’urbanisme, 1946), Modulor (1951) i Atelijer strpljivog istraživanja (L’Atelier de la recherche patiente, 1960).

Le Corbusier. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35776>.