Glina, grad na Banovini, 22 km jugozapadno od Petrinje odnosno 35 km od Siska; 4028 st. (2021). Leži u području utoka rijeke Maje u Glinu, na 113 m visine, uz cestu Karlovac–Glina–Dvor–Novi Grad (BiH). Prehrambena (dječja hrana i dr.), tekstilna (predionica pamuka, športska odjeća), drvna i građevinska industrija. Jezgra naselja ima pravilne ukrižene ulice s parkom na središnjem trgu i niz skladnih kuća iz doba klasicizma. Kasnobarokno-klasicističku crkvu sv. Ivana Nepomuka gradio je 1824–27. Bartol Felbinger; srušena u Domovinskom ratu 1991. – Područje Gline nalazilo se u srednjovjekovnoj Gorskoj županiji. U povijesnim izvorima prvi se put spominje u ispravama hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. 1209. i 1211. kao područje uz rijeku Glinu (fluvium Glina). Glinjani se spominju 1242. u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV., a sama Glina 1284. u svezi s prodajom nekog posjeda u njoj. Srednjovjekovno naselje najvjerojatnije se nalazilo 5 do 6 km nizvodno od današnjega grada. Za osmanske vlasti (1563–93) naselje je bilo napušteno. Nakon oslobođenja, Glina je priključena Banskoj krajini. Njezino suvremeno urbano oblikovanje započelo je 1735–36., kada se gradi zemljana utvrda bastionskog tipa, uz koju je ubrzo nastalo novo naselje. God. 1737. u Glini je zasjedao Hrvatski sabor. Do 1745. bila je središte Glinske kapetanije, a od 1750. sjedište I. banske pukovnije. U drugoj polovici XVIII. st. bila je glavno vojno i kulturno središte Banske krajine. Od 1809–15. u sastavu je Napoleonovih Ilirskih pokrajina, 1815–81. u sastavu Vojne krajine i od 1881. u sastavu civilne Hrvatske. Naselje je za II. svjetskoga rata teško stradalo; u proljeće i ljeto 1941. ustaše su pobile više stotina Srba, a tijekom 1942–43. vođene su teške borbe za mjesto. U početku agresije na Hrvatsku 1991. Glinu su okupirale srpske snage. Oslobođena je u kolovozu 1995. Potkraj 2020. grad i okolica teško su stradali u razornom potresu.
