dvolom, pojava da se zraka svjetlosti prolazeći kroz anizotropno optičko sredstvo lomi i razdvaja u dvije međusobno okomite linearno polarizirane zrake koja nastaje zbog toga što je brzina širenja svjetlosti u anizotropnim tijelima različita u raznim smjerovima. Dvolom može nastati i u izotropnim sredstvima ako su izložena pritisku (dvolom deformacije) ili djelovanju električnoga polja (Kerrov efekt), odnosno magnetskoga polja (Cotton-Mouttonov, Voigtov, Majoranin efekt).
Povijest istraživanja
Dvolom svjetlosti prvi je 1669. otkrio danski matematičar Erasmus Bartholinus (1625–98) promatrajući islandski dvolomac, prvi ga je počeo proučavati Christiaan Huygens, a Augustin Fresnel ga je objasnio s pomoću svojstava polarizirane svjetlosti.
Vrste dvolomnih kristala
Jednoosni kristal (npr. kalcit, safir, rubin) omogućuje da se jedna od linearno polariziranih zraka širi kroz kristal u svim smjerovima jednakom brzinom, pa je zato i indeks loma te zrake uvijek isti, dok je brzina širenja druge linearno polarizirane zrake promjenljiva, već prema smjeru širenja, što znači da je i njezin indeks loma promjenljiv. Prva je zraka redovita (ordinarna), a druga izvanredna (ekstraordinarna). Vrijednost dvoloma za jednoosni kristal određena je razlikom indeksa loma za izvanrednu i redovitu zraku svjetlosti valne duljine 590 nm Δn = ne – no. Npr. za islandski dvolomac no = 1,6584, ne = 1,4864, Δn = – 0,1720.
Dvoosni kristal (npr. boraks, olivin, perovskit, topaz) razdvaja i lomi zrake svjetlosti u dvije izvanredne zrake, tj. brzina je širenja u oba slučaja ovisna o smjeru. U tim kristalima postoje dva smjera, u kojima je brzina širenja svjetlosti valne duljine 590 nm za obje izvanredne zrake ista.
