T. 1. Dvadeset i sedmo slovo hrvatske abecede, a devetnaesto latinske, silabičkoga imena te, za bezvučni zubni suglasnik /t/. Prve posvjedočene alfabetske pretke ovoga slova, sastavljenoga od dviju okomito prekriženih linija, nalazimo u najstarijim sjevernosemitskim tekstovima (npr. sinajskome pismu, feničkome), pod nazivom tāw, koji će preuzeti i Grci (tau). Podrijetlo vuče iz pojmovnoga pisma, gdje je predstavljalo križ. I u istim tekstovima, npr. na sjevernosemitskome Akhiramovu sarkofagu iz XIII. st. pr. Kr., mijenja mu se orijentacija; može izgledati poput »plusa« (+) ili poput latinskoga X. Posljednji se oblik stabilizirao u feničkome pismu (npr. u natpisu sa Spomenika kralja Meše iz IX. st. pr. Kr.). U ranim grčkim alfabetima (atičkome, korintskome, jonskome, halkidičkome) linije slova tau više se ne presijecaju, nego se dodiruju u središnjoj točki vodoravno položene linije, s donje strane, u gornjem dijelu slovnoga polja. Okomita je linija, sukladno izduživanju visine retka i slovnoga polja u grčkoj uncijali, nešto duža od vodoravne. Takav je oblik standardiziran i u klasičnom grčkom alfabetu, s time da vodoravna linija s obiju strana završava »repićima« usmjerenima nadolje. Ukošenost gornje linije, pa i tragovi stare ukriženosti, zamjetni su još i u etrurskom pismu. U italskim pismima (picenskome, umbrijskome, faliskičkome), u kojima se ogleda prijelaznost iz grčkoga pisma prema latinici, ponovno je očita ukriženost linija, ili se dodiruju pod drugim kutom i u drukčijem rasporedu. Oblik u klasičnoj rimskoj kapitali, i po rasporedu, proporcijama linija te dodanim »repićima«, slijedi grčki uzor. Takav će se oblik u majuskulnoj latinici prenositi sve do danas. U prvim minuskulnim latiničkim inačicama naglašavala se opuštenost i zaobljenost linija (u beneventani su one tako spojene da slovo t sliči na a), no do ukriženosti i znatnoga smanjivanja vodoravne linije došlo je tek u gotici, odakle je oblik preuzet i u humanistici, te s vremenom i u suvremenim latiničkim pismima. Majuskulno azbučno slovo tvrdo u ćirilici je isto kao i u grčkoj uncijali.
Kroz povijest hrvatskog pisanja glas t pisao se uglavnom na isti način. Rijetki su primjeri gdje se upisuje i dodavanjem slova h: th (npr. kod I. Pergošića, A. Vrančića, I. Ančića).
Glas t u hrvatskom je jeziku bezvučni alveolarni (desnični) okluziv. Postao je od praslavenskog i indoeuropskog *t, npr. hrv. tri < praslav. *trьje < indoeur. *treyes (usp. lat. trēs, sanskrt. trayas). Kadšto postaje i od *d obezvučenjem ispred bezvučnoga suglasnika (npr. potpaliti od *podpaliti), a dolazi i u posuđenicama, npr. tehnika (< grč.), tekst (< lat.), trik (< engl.), tura (< franc.), top (< tur.) i dr.
2. U mjeriteljstvu, (T) znak za decimalni predmetak tera; (T) znak za mjernu jedinicu magnetske indukcije tesla; (t) znak za mjernu jedinicu tona.
3. U fizici, znak (T) za termodinamičku temperaturu i period; znak (T1/2) za vrijeme poluraspada; znak (t) za Celsiusovu temperaturu (latinski temperies) i vrijeme (latinski tempus).
4. U kemiji, (T) simbol za vodikov izotop tricij.
5. U latinskoj epigrafici, kratica (T) za ime Titus.
