Omejidi (također Omejadi, Omajadi, Umajadi ili Emevije, arapski Banū Umayya), dinastija arapskih kalifa koji su vladali 661–750. Bili su rod plemena Kurejš iz Meke, vrlo utjecajan zahvaljujući ekstenzivnoj trgovini sa Sirijom, koju će poslije učiniti središtem kalifata. Utemeljitelj dinastije bio je legendarni Omeja (Umayya). Njegov sin Harb (Ḥarb) prema predaji je prvi iz Sirije donio idol boga Baala (Hubal) i postavio ga kod Kabe, čime je započeo tradiciju mekanske idolatrije, dok se Omejin unuk Abu Sufjan (Abū Sufyān) borio se protiv Muhameda, ali mu se pokorio nedugo prije oslobođenja Meke. Abu Sufjanov sin Muavija I. (661–680) bio je prvi kalif iz te dinastije. Isprva je bio namjesnik u Siriji, a u građanskom ratu 656–661. osporio je kalifat Alija bin Abi Taliba te je nakon njegove smrti preuzeo kalifsku vlast. Tada je Sirija, s gradom Damaskom kao prijestolnicom, postala središtem omejidske vladavine. Dinastija Omejida, iz koje je poteklo 14 kalifa, imala je dvije grane: Sufjanidi su vladali 661–684., a Mervanidi 684–750. Muaviju I. iz ogranka Sufjanida naslijedio je sin Jezid bin Muavija (680–683), a nakon građanskog rata i smrti kalifa Muavije II. (Mu‘āwiya bin Yazīd; 684) vlast je preuzeo prvi predstavnik Mervanida, Mervan I. (Marwān bin al-Ḥakam; 684–685). Za vladavine njegova sina Abdul-Malika (685–705) i unuka Valida I. (705–715) omejidski je kalifat dosegnuo vrhunac, a protezao se od Indije do kraja zapadne Afrike i Španjolske. Vladavinom desetoga kalifa Hišama bin Abdul-Malika (724–743) završilo je doba procvata. Sve izrazitiji unutrašnji problemi u državi te česti sukobi unutar dinastije potkopali su omejidsku vlast. Posljednji, četrnaesti kalif, Mervan II. (Marwān bin Muḥammad; 744–750), uzaludno je nastojao spriječiti dolazak na vlast dinastije Abasida. U tim sukobima ubijeni su svi članovi omejidske dinastije osim Abdur-Rahmana, koji je 756. osnovao emirat u Córdobi (od 929. kalifat). Dinastiju kordopskih Omejida srušili su Berberi 1031.
