forma (lat.).
1. Oblik, izgled, lik, vanjština, vanjska strana; kalup, model; ustaljen prikladan način ponašanja.
2. U filozofiji, forma je ono što bezobličnu tvar postavlja u uobličeno biće (oblikovnica), tj. ono što biće postavlja u bitak, bilo da se radi o formi neživoga tijela ili o organski živućem, kada ona postaje duša. Suvremeni prirodno-filozofijski pojam forme govori da je materija (kao uobličeno biće) zapravo energija koja se pojavljuje kao forma (W. Heisenberg).
3. U pravu, oblik pravnih akata. Postoje različite forme pravnih akata: usmena forma, pisana forma, forma ovjere, forma sudbenog akta itd. Pravni akti mogu biti formalni ili neformalni. Formalni pravni akti moraju biti sastavljeni u točno propisanom obliku da bi bili pravno valjani, dok su neformalni pravni akti pravno valjani bez obzira na oblik. Akti državnog tijela u pravilu su formalni pravni akti, tj. moraju biti sastavljeni u točno propisanim oblicima (npr. presuda). Tomu nasuprot, u većini slučajeva pravni su poslovi neformalni pravni akti, tj. stranke slobodno izabiru oblik pravnog posla. Temeljna je svrha pravila o formi pravnih akata ostvarenje načela pravne sigurnosti.
4. U tradiciji mišljenja o umjetnosti koja vuče korijene iz Aristotela forma se tumači kao očitovanje latentne mogućnosti građe koja podliježe oblikovanju. Ona je samo razgovjetan vanjski lik neodređene »unutarnje forme«, koju je G. W. F. Hegel (Predavanja iz estetike, 1835) nazvao »logikom sadržaja«, tražeći od umjetnosti da izrazi njezin specifičan povijesni zahtjev. Iako gubi povijesnu dimenziju, nalog postavljen umjetnosti da podvrgne svoju formu dubinskim odrednicama sadržaja ostaje djelatan i u fenomenologijskim teorijama s početka XX. st., gdje se poezija tumači kao oživljavanje zapretane slikovno-predodžbene snage jezika. Tomu su se 1920-ih polemički suprotstavili ruski formalisti tezom da poezija upravo svraća pozornost na svoju formu time što ističe zvukovnu, afektivno oćutljivu snagu jezika. U njih forma prvi put postaje jamcem književne kvalitete, na čemu približno istodobno ustraje i američka nova kritika; za nju se svaka parafraza pjesme pretvara u herezu. Osebujnost se jedne pjesme odsad razabire u pomaku što ga njezina forma ostvaruje prema drugoj formi kao svojoj pozadini, što znači da se klasična estetička opreka oblik–sadržaj preinačuje u opreku lik–pozadina. Ako je oblik povanjštenjem opsluživao sadržaj, lik silovitim zahvatom izdvaja okosnicu pozadine. Na tome se temelji strukturalistička koncepcija R. Jakobsona o poetskome fokusiranju gramatike kao »divne nužnosti« jezika. Istodobno neki mislioci odbacuju izdvajačko-izrezivačko nasilje forme koja nepoštedno odbacuje sve što ne ulazi u njezin kalup (M. Heidegger, T. W. Adorno). Antiscijentističkim duhom omekšavanja s obzirom na okolnosti obilježen je ne samo pojam simboličke forme E. Cassirera (Filozofija simboličkih formi, 1923–29), kojoj se svjetotvornost vremenski i prostorno specificira, nego i pojam forme života, koju L. Wittgenstein (Filozofijska istraživanja, 1958) tumači kao interakcijski uhodan, ali elastičan sociološko-kulturalni obrazac. Prelaskom iz umjetničke sfere u svakodnevno-životnu, iskustvenu, kulturalnu i socijalnu sferu, forma se zasićuje pluralizmom značenja i vrijednosti. U Sociologiji simboličkih formi P. Bourdieua (1970) ona dospijeva u naponsko polje intelektualnih i umjetničkih snaga s jedne, a klasnih, ekonomskih i političkih snaga s druge strane, čime na vidjelo izlazi njezina i antagonistična narav. Feministička kritika (L. Irigaray, Zrcalo druge žene, 1974) problematizira njezinu prešutnu »muževnost«, čijoj se dominaciji tobože samorazumljivo stavlja na raspolaganje »ženska« materijalnost. Pobijajući binarne stereotipe, novije teorije općenito nastoje pokazati kako materija nikad nije samo objekt podređen subjektu forme, već je istodobno slijepa pjega te forme, neosvjestiv unutarnji pokretač njezina djelovanja.
5. U matematici, naziv za homogeni polinom više varijabla. Ako je stupanj tog polinoma jednak 1, upotrebljava se naziv linearna forma, a u slučaju stupnja 2 – kvadratna forma. Pojam forme generaliziran je u teoriji vektorskih prostora na ovaj način: ako je X vektorski prostor, npr. nad poljem realnih brojeva, n-arna je forma na tom prostoru svaka funkcija A s realnim vrijednostima u n varijabli iz X koja ima svojstvo linearnosti u svakoj varijabli. Linearne forme (n = 1) nazivaju se i linearni funkcionali. Kvadratne forme (n = 2) daju analitički okvir za proučavanje krivulja i ploha drugoga reda (→ konike).
6. U športu, stanje trenutačne pripremljenosti športaša za borbu ili natjecanje. Trening se usmjeruje tako da se vrhunska forma postigne u željeno vrijeme, u doba nekoga važnog natjecanja.
7. U tiskarstvu → tiskovna forma
8. U lingvistici → oblik
