Teodozije I. Veliki (latinski Flavius Theodosius [fla:'wi·us teodo'si·us]), rimski car (Cauca, danas Coca, Španjolska, 11. I. 346/347 – Mediolanum, danas Milano, 17. I. 395). Sin vojskovođe Teodozija; pratio je oca na pohodima u Britaniji (368–369), Galiji (370) i na Balkanu (372–373), a kao samostalni zapovjednik u Meziji (Moesia Prima) istaknuo se porazivši Sarmate 374. Nakon smrti cara Valenta i katastrofalnog poraza istočnorimske vojske kraj Hadrijanopola car Gracijan pozvao ga je u novi rat protiv Sarmata, koje je pobijedio u Panoniji (378). Dokazavši sposobnost, 19. I. 379. u Sirmiju je proglašen za cara (augusta) istočnih dijelova Carstva, uz obvezu pacifikacije gotskih skupina koje su pljačkale Trakiju i okolne pokrajine. Iako je potom s reorganiziranom vojskom odnio nekoliko manjih pobjeda, nije uspio Gote potjerati preko Dunava te im je sporazumom iz 382. stoga dopustio naseljavanje na pogranični teritorij Trakije i Mezije, značajnu autonomiju i vlastite poglavare, no uz obvezu čuvanja granice i služenja u pomoćnim trupama (federati). Nakon ubojstva cara Gracijana (383) prešutno je priznao uzurpatora Maksima za cara u Britaniji, Galiji i Hispaniji, no kada je četiri godine poslije Maksim napao Italiju i protjerao Valentinijana II., Teodozije je 388. uzurpatora porazio i ubrzo smaknuo. Oko 386. s Perzijom je sklopio sporazum o podjeli Armenije i tako proširio vlast na prostor zapadnih armenskih satrapija. Nakon Valentinijanove smrti (392) borio se protiv uzurpatora Eugenija i njegova generala Arbogasta koje je pobijedio 394. Zavladavši tada i zapadnim provincijama, bio je posljednji car za kojega je, doduše kratko, Rimsko Carstvo bilo jedinstveno; podjela carstva na Istočnorimsko (pod sinom Arkadijem) i Zapadnorimsko (pod sinom Honorijem) nastala nakon njegove smrti održala se do propasti zapadnoga dijela u V. st. Poticao je razvoj gradova, naseljavanje napuštenih posjeda te smanjio poreze u opljačkanim provincijama. Monetarnom politikom uveo tremis (ili triens), sitni zlatni novac 1/3 vrijednosti zlatnog solida. Za Teodozijeve vladavine dolazi do procvata umjetnosti, kao i velikih građevinskih pothvata u prijestolnici, zbog čega se razdoblje potkraj IV. st. često naziva Teodozijevom renesansom.
Najvažnija tekovina Teodozijeve vladavine bio je odnos prema kršćanima. Izdavši Solunski edikt 380., postao je prvi vladar koji je zakonom definirao carsku doktrinu o Kristovoj prirodi, pritom oštro osuđujući arijansko učenje. Ranija je historiografija u odluci stoga vidjela proglašenje kršćanstva državnom religijom, ali takvo je tumačenje u novije doba dovedeno u pitanje. Unatoč nejasnu pravnom okviru, edikt je neupitno jedna od najvažnijih carskih odluka tijekom procesa kristijanizacije Rimskoga Carstva. Carevo zauzimanje za razrješenje unutarnjih podjela i ujednačavanje kršćanskoga nauka dovelo je 381. do sazivanja drugoga ekumenskog koncila u Carigradu, koji je nepovratno osudio arijanstvo i donio Nicejsko-carigradsko vjerovanje (→ credo). Od 391. do smrti Teodozije je postupno donosio sve strože zakone kojima je poticao zatvaranje hramova, zabranu štovanja nekršćanskih božanstava te javnih, ali prvi put i privatnih, žrtvovanja. Za njegove vladavine 393. održane su posljednje Olimpijske igre, no nije jasno jesu li careve odluke bile uzrok ukidanja. Zbog zasluga u procesu kristijanizacije carstva, kao i zauzimanja za rješavanje unutarnjih raskola u crkvi, već od sredine V. st. kršćanski mu pisci daju nadimak Veliki.
