Škoti

ilustracija
ŠKOTI, Edinburgh, stari utvrđeni grad i dvorac
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

Škoti (engleski Scots), narod keltskog podrijetla, stanovnici Škotske; oko 5 milijuna pripadnika. Prema procjenama iz Škotske se u nizu emigracijskih valova od XVI. st. do danas iselilo nekoliko milijuna Škota, najviše u SAD i Kanadu te u Australiju i na Novi Zeland. Takvo masovno iseljivanje bilo je posljedica loših političkih prilika, nepovoljne klime i oskudice obradiva tla. Škoti su uglavnom anglizirani i govore sjevernim dijalektom engleskoga jezika; škotskim jezikom (škotskim geličkim) govori oko 58 000 Škota, uglavnom u Škotskom visočju i na Hebridima. Kao nacija formirali su se od ostataka predindoeuropskoga stanovništva, Pikta, te različitih keltskih (Škoti, Briti) i germanskih plemena (Angli) koja su se u više navrata naseljivala na području Škotske. Ime Škoti (latinski Scotti ili Scoti, od staroirskoga Scuit) odnosilo se isprva na Irce iz sjeverne Irske koji su se, vjerojatno u V. st., naselili oko Argylla i osnovali kraljevstvo Dalriadu. Od XI. st., kada su kraljevi Dalriade zavladali piktskim, britskim i anglijskim područjem, među stanovništvom je prevladao keltski jezik i škotsko ime, koje se zadržalo i nakon jezičnog i političkoga prodora Engleza. Granica Škotskoga visočja (Highlands), rijeka Tay, predstavljala je i kulturnu granicu između škotskih brđana i otočana s jedne strane te nizinskih Škota s druge. Sjeverno od te granice do XVIII. su se stoljeća zadržali škotski jezik i društvena organizacija određena klanskom pripadnošću. Do konačne anglizacije i kulturne asimilacije brdskih i otočnih s nizinskim Škotima došlo je nakon ustanka 1745/46 (→ škotska, povijest) te intenzivne djelatnosti prezbiterijanske Crkve nakon II. svjetskog rata. Mnogobrojni simboli škotskoga nacionalnog identiteta preuzeti su upravo iz kulture Škotskoga visočja (kilt, gajde, highlandski plesovi i sl.). Po vjeri su uglavnom protestanti, većinom pripadnici prezbiterijanske Škotske crkve (The Church of Scotland); oko 15% Škota katoličke je vjere.

Jezik

Škotski jezik svrstava se u goidelski odvjetak keltske grane indoeuropskih jezika. Naziva se i škotskim geličkim, koji valja razlikovati od irskoga geličkog jezika, s kojim je blisko srodan (jugozapadni škotski dijalekti međusobno su razumljivi sa sjevernim irskim dijalektima). Valja ga razlikovati i od varijeteta engleskog jezika koji se govori u Škotskoj, a koji se na engleskom naziva Scots. Škotskim govori oko 58 000 stanovnika Škotske, uglavnom na Škotskom visočju (Highlands) i na Hebridima. U Škotskoj se u srednjem vijeku upotrebljavao isti oblik geličkoga književnog jezika kao i u Irskoj (staroirski, potom srednjoirski), a prvi tekstovi na škotskome geličkom potječu tek s početka XVI. st. (»Knjiga dekana iz Lismorea« s tekstovima vjerske tematike i baladama). Prva je tiskana knjiga na škotskome rječnik Alexandera MacDonalda iz 1741., a u XVIII. st. ustalio se i suvremeni pravopis, koji se prilično razlikuje od pravopisa kojim se piše irski gelički.

Književnost

Kako su već u ranom srednjem vijeku (V. st.) Irci naselili veliko područje Škotske, škotska je književnost sve do XVII. st. ostala unutar irske književne djelatnosti, a škotski su književnici bili u cijelosti preuzeli irski jezik (gaelski, gelički). Sačuvale su se dvije zbirke škotske poezije, među kojima su i glasovite junačke balade (heroic ballads): »Knjiga dekana od Lismorea« (»The Book of the Dean of Lismore«, 1512) i »Rukopis iz Fernaiga« (»The Fernaig Manuscript«, XVII. st.) na škotskoj varijanti gaelskoga jezika. U XVIII. st. najznačajniji su škotski pjesnici bili John MacDonald, Bard of Keppoch (oko 1625 – nakon 1707), Alexander MacDonald (oko 1695–1770), John Maccodrum (u. 1779) i Duncan Ban Macintyre (1724–1812). Razdoblje romantizma i zanimanje za književnost na narodnom jeziku poticali su prikupljanje pučkoga književnoga blaga nastaloga na gaelskom jeziku, koji se u zapadnoj Škotskoj održao sve do danas. Na području engleskih dijalekata postojao je poseban škotski književni jezik. Na njem je nastao i škotski nacionalni spjev o borbi za neovisnost Škotske, »Bruce« (»The Bruce«, 1378), autor kojega je J. Barbour (oko 1325–95). Od XV. do XVI. st. djelovali su značajni škotski pjesnici, kralj Jakov (James) I. (1394–1437), kojemu se pripisuje poema »Kraljeva knjiga« (»The Kingis Quair«, oko 1423), R. Henryson (oko 1424 – oko 1506), autor poeme »Kresidina oporuka«, i W. Dunbar (oko 1456–1513), istaknuti sljedbenik G. Chaucera.

Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. djelovao je predstavnik sentimentalnoga romana H. Mackenzie (1745–1831), kojemu je najpoznatije djelo »Čovjek čuvstva« (1771), dok je glasoviti J. Macpherson (1736–96), tvorac pjesničkih mistifikacija »Ossiana« i »Fingala«, istodobno i pokretač romantičnoga zanimanja za srednjovjekovlje. U XIX. st., kao odbljesak keltske obnove (Celtic revival), pojavila se poznata zbirka pjesama, poslije objavljena u šest svezaka, »Gaelske pjesme« (»Carmina Gadelica«, 1900–71), folklorista i prevoditelja Alexandera Carmichaela (1832–1912), koji je uredio prva dva sveska. R. Burns (1750–74), veliki pjesnik engleskoga romantizma, ujedno je, kao učenik sakupljača škotskoga narodnoga blaga A. Ramsaya (1686–1758) i pučkoga pjesnika R. Fergusona (1750–74), i pjesnik škotske narodne jednostavnosti koji je uspio autentično transformirati narodni izraz i melos te jednostavnim izražajnim sredstvima dosegnuti vrhunce romantičarskoga pjesništva i postati škotskim nacionalnim bardom. U XIX. st. svakako je najpoznatiji škotski književnik W. Scott (1771–1832), romanopisac, pjesnik i povjesničar: njegov roman »Waverley« (1814) često se drži prvim povijesnim romanom uopće. Premda se Scottov ugled temeljio prije svega na romanima »škotskoga ciklusa« (tj. »skupini Waverley«), on je načinom svojega pisanja usavršio povijesni roman i znatno utjecao na oblik i građu svjetskoga romana. Potkraj XIX. st., pojavom smjera poznatoga kao »povrtnjak« (kailyard), vratili su se u škotsku književnost elementi fantazije i folklora. Ta se tradicija usredotočila na idealiziranu, pastoralnu sliku škotske kulture i sve se više udaljivala od stvarnoga života u Škotskoj toga doba. U ranom XX. st. došlo je do renesanse škotskoga jezika (lallans), uporabu kojega je u svojim pjesničkim djelima pokrenuo pjesnik H. MacDiarmid (1892–1978), koji je od početka zagovarao radikalnu obnovu škotske književnosti s konkretnim posebnostima škotskih kulturnih, književnih i poglavito jezičnih tradicija. Pisao je poeziju na engleskom i tzv. »sintetičkom« škotskom, crpeći iz živih škotskih dijalekata, rječničkoga blaga i autentično škotskih književnih tradicija. U kasnom XX. st. u stilu postmodernističke fantastične proze pisao je A. Gray (r. 1934), čiji je roman »Lanark« (1981) postao klasikom. Od 1980-ih sve se više pozornosti poklanja piscima urbane proze, pripadnicima tzv. glasgowskoga romana, jezgru kojega prije svega čine Jeff Torrington (1935–2008) i J. Kelman (r. 1946). Oni svoje romane smještaju u urbane prostore industrijskoga Glasgowa i dosljedno upotrebljavaju škotski govor. Uz njih je na književnoj sceni prisutna i skupina pripovjedača kao što su I. Banks (r. 1954), Janice Galloway (r. 1956), Alison Kennedy (r. 1965) te Irvine Welsh (r. 1957), čiji je roman o mladim ovisnicima »Promatranje vlakova« (»Trainspotting«, 1993) postigao međunarodni uspjeh. Alexander McCall Smith (r. 1948), Suhayl Saadi (1961) i Alan Warner (r. 1964) svojim su književnim prilozima znatno pridonijeli škotskoj književnosti s kraja XX. i početka XXI. st. Škotski gaelski u posljednje vrijeme doživljava ponovni procvat u pjesništvu i narativnoj prozi.

Likovne umjetnosti

Iz prapovijesnog razdoblja potječu kamene grobne komore cairns i ostatci naselja (Maes Howe na orkneyskom otoku Mainlandu) te megaliti (na hebridskom otoku Lewisu), a iz IV. do II. st. pr. Kr. okrugli tornjevi od suhozida (brochs) koje su podignuli Pikti (shetlandski otok Mousa). Iz rimskoga je doba dobro očuvan → Hadrijanov zid (na popisu zaštićene svjetske kulturne baštine UNESCO-a). U XI–XII. st. izrađeni su mnogobrojni burgovi za obranu zemlje od anglo-normanskih provala (Sween na zapadnoj obali Highlandsa, Duffus kraj Elgina). Obilježja normanske romanike imaju samostanski kompleksi u Dunfermlineu (sredina XII. st.), Kelsou i Jedburghu (kraj XII. st.). Pod engleskim i francuskim utjecajem počela se u XIII. st. širiti gotika, koja se održala nekoliko stoljeća. Oznake toga stila imaju tvrđava Drum u Aberdeenshireu, opatija u Melroseu, kraljevska palača u Linlithgowu, katedrala sv. Egidija (St. Giles) u Edinburghu (1387–1450) i sv. Andrije u Glasgowu (1235–60) te kapela King’s Collegea u Aberdeenu (1500–05). U XV–XVI. st. postupno su se razvijali burgovi barunskoga stila koji čine prijelaz k dvorcima (Falkland u Fifeu, 1537–42). Pod utjecajem francuske renesanse u XVII. st. građeno je više dvoraca (Stirling i Drumlanrig). Klasicizam su zastupali William Bruce (oko 1625–1710), koji je u Edinburghu obnovio kraljevsku palaču Holyrood (1671–78) izgrađenu na mjestu samostana iz 1128., i James Smith (oko 1645–1731). U XVIII. st. najznačajniji arhitekt bio je R. Adam (1728–92), začetnik klasicizma u engleskoj arhitekturi. Projektirao je više građevina u Škotskoj od kojih se ističu dvorac Culzean kraj Ayra (1772–92) i Sveučilište u Edinburghu (1789–92). Znatan doprinos urbanizmu u drugoj polovici XVIII. st. dao je James Craig (1744–95) projektom rekonstrukcije povijesne jezgre Edinburgha i proširivanjem grada prema jugu i sjeveru. Škotsko graditeljstvo XIX. st. bilo je pretežno historicističko (ugl. neogotičko), a javila su se ostvarenja napredne tehnologije željezne konstrukcije mostova Forth Railway Bridge (1890), djelo Engleza Johna Fowlera (1817–98) i Benjamina Bakera (1840–1907). Svojim radom na obnovi arhitekture i umjetničkog obrta Ch. R. Mackintosh (1868–1928) znatno je utjecao na europsku arhitekturu, osobito na bečku secesiju. Glavno mu je djelo Umjetnička akademija u Glasgowu (1896–99. i 1907–09). U XX. st. škotska se arhitektura razvijala unutar suvremene arhitekture u Velikoj Britaniji. U prvoj polovici XX. st. Patrick Hill Thoms (1873–1946) i B. Spence (1907–76) projektirali su u duhu funkcionalizma. Nakon II. svjetskog rata u škotskoj arhitekturi sve su prisutniji utjecaji međunarodnih smjerova, osobito u uporabi novih sustava i građevnih materijala. Potkraj 1970-ih velik broj škotskih arhitekata, primjerice James Shepherd Morris (1931–2006), Jeremy Dixon (r. 1939) i Edward Jones (r. 1939), kao i mnogobrojni arhitektonski atelijeri (Robert Matthew, Jonson-Marshall &Partners i Barry Gasson Architects) odlučili su se za tradicionalne oblike i materijale (mali blokovi obiteljskih kuća od cigle okruženi zelenilom) ili primjenu hightech tehnologije.

Kiparstvo

Iz V. st. pr. Kr. potječu arheološki nalazi uporabnih i obrednih predmeta urešenih apstraktnom ornamentikom i skromna plastika (kipovi i reljefi uglavnom s motivom životinje, osobito zmije). Iz rimskog razdoblja mnogobrojni su nalazi stela, miljokaza, kipova i oltara. Pod utjecajem irske umjetnosti u ranome srednjem vijeku (V. do XII. st.) javili su se monolitni stupovi, ploče nalik na stele i kameni križevi koji od VIII. st. dobivaju bogatu plastičnu dekoraciju (prizori iz Biblije, lova i rata upleteni u bujnu pleternu ornamentiku). Isti su se motivi ponavljali u romanici. U doba gotike nadgrobne spomenike i velike kamene križeve izrađivali su prvi poznati škotski kipari Donald Ó Brolchán (djelovao oko 1450) i Mael-Sechlainn Ó Cuinn (djelovao oko 1500). Renesansa se javila oko 1530. uglavnom na drvenim dekorativnim reljefima i rijetkim kamenim kipovima. U XVIII. st. u dekoraciji interijera i namještaju prevladavao je neoklasicistički Adamov stil. Početkom XIX. st. veći broj škotskih kipara školovao se u Rimu kod danskoga kipara B. Thorvaldsena; značajniji su Lawrence Macdonald (1799–1878) i John Steell (1804–91), autori portreta i javnih spomenika. James Pittendrigh MacGillivray (1856–1938) pod utjecajem A. Rodina oblikovao je portrete i monumentalne skulpture. Nakon I. svjetskog rata sve su prisutnija avangardna strujanja. Za kubizam se opredijelio slikar i kipar John Duncan Fergusson (1874–1961), a ekspresionizam William Lamb (1893–1951). Nadahnut H. Mooreom, George Innes (1913–70) oblikovao je velike kamene skulpture, a John Mortimer (1912–71) kipove organičkih oblika bliske konstruktivizmu. 1960-ih škotsko se kiparstvo uključilo u suvremenu svjetsku umjetnost. Snažne su kiparske osobnosti Ronald Rae (r. 1946) i Alexander (Sandy) Stoddart (r. 1959).

Kontinuirana slikarska djelatnost počela je u XVII. st. razvojem lokalne škole slikara portreta; prvi domaći predstavnik bio je George Jamesone (oko 1589–1644). Većina škotskih slikara školovala se u Italiji, a djelovala u Engleskoj. U taj se krug ubrajaju, među ostalima, John Alexander (1686–1766), William Aikman (1682–1731) i Allan Ramsay (1713–84). Potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. isticali su se portretist visokoga edinburškog društva H. Raeburn (1756–1823), slikari krajolika Alexander Nasmyth (1758–1840) i David Roberts (1796–1864) te slikar žanr-kompozicija D. Wilkie (1785–1841). Od druge polovice XIX. st. mnogobrojni su se slikari ugledali na francusko slikarstvo: William McTaggart (1835–1910) na impresionizam, David Young Cameron (1865–1945) naturalizam, a J. D. Fergusson i Samuel John Peploe (1871–1935) na fovizam. Između dvaju svjetskih ratova za moderne umjetničke smjerove odlučili su se George Leslie Hunter (1877–1931), John Maxwell (1905–62), William George Gillies (1898–1973), Anne Redpath (1895–1965) i Joan Eardley (pravo ime Kathleen Harding; 1921–63). Osnivanjem Škotskog umjetničkoga vijeća (1967) omogućeni su izravni državni poticaji te je, uz pojavu malih neovisnih galerija, učinjen značajan pomak u škotskoj umjetnosti koja je postala otvorenija za suvremena umjetnička strujanja i nastanak mnogobrojnih umjetničkih osobnosti; među najznačajnije ubrajaju se: John Bellany (r. 1942), Elizabeth Ogilvie (r. 1946), Steven Campbell (1953–2007), Ken Currie (r. 1960) i Roderick Buchanan (r. 1965). Osim Nacionalne galerije (zbirka škotskog i starijeg europskog slikarstva) važnije su muzejske ustanove u Edinburghu Scottish National Portrait Gallery, Royal Museum i Scottish National Gallery of Modern Art.

Glazba

Najraniji dokumenti o glazbenoj povijesti Škotske sežu u XIII. st. (gregorijanika, latinska himna). Iz XIV. st. sačuvano je nešto polifonijske glazbe, a tijekom XV. i početkom XVI. st. lokalna se glazba njegovala na kraljevskom dvoru pod utjecajem engleske i francuske renesanse. Od 1560. nadalje Škotska crkva nije promicala crkvenu glazbu (orgulje su bile zabranjene puna tri stoljeća u crkvama), a i umjetnička glazba doživjela je pad zbog nepovoljnih općih prilika. Oporavak su u XVIII. st. donijeli skladatelji William McGibbon, Charles McLean, James Oswald i dr., prihvativši u svojim sonatama, koncertima, simfonijama i pjesmama internacionalne stilove od kasnoga baroka do klasicizma. Narasli nacionalni osjećaji potaknuli su skupljanje i objavljivanje narodnih pjesama (npr. »Kaledonski Orfej« – »Orpheus Caledonius«, 1725–33), pa su potkraj XVIII. i početkom XIX. st. škotske narodne pjesme harmonizirali J. Haydn i L. van Beethoven. Nakon nove krize tijekom većega dijela XIX. st., tek je naraštaj skladatelja na mijeni stoljećâ (Alexander Mackenzie, Hamish MacCunn, Learmont Drysdale, John Blackwood McEwen i dr.) unio profesionalnu crtu u glazbu skladanu kao spoj škotske narodne glazbe i internacionalnog romantizma. U XX. st. djelovale su skupine skladatelja koji su pripadali tradicionalnijoj struji kasnoga romantizma (npr. Robin Orr, Cedric Thorpe Davie, Ronald Stevenson), te novijim avangardnim tendencijama (npr. Iain Hamilton, Thomas Wilson i dr.), a suvremenu škotsku umjetničku glazbu predstavljaju stariji skladatelji kao David Dorward, Sebastian Forbes i dr., te mlađi skladatelji kao John MacLeod, Edward Maguire, Judith Weir i dr. Suvremeni škotski glazbeni život omogućuju nacionalna izvođačka tijela kao Royal Scottish National Orchestra i drugi orkestri, Scottish Opera, Scottish Ballet, itd. Najpoznatiji je festival Edinburgh International Festival, a razvijena je i mreža glazbenih akademija i fakulteta. – Folklorna tradicijska glazba Škota dijeli se po crti jezičnoga razgraničenja (tzv. Highland line) na onu koja pripada škotskoengleskoj (Scots) i gaelskoj/keltskoj (Gaelic) tradiciji. Ona živi i danas uz umjetničku i popularnu glazbu, pri čem se ističe céilidh kao najvažniji neformalni društveni događaj za izvođenje i njegovanje tradicijske glazbe. Među općim obilježjima izdvajaju se pentatonski sustav, povremena dvostruka modalnost i specifični ritmički kliše, tzv. škotski prasak (Scotch snap). Važne su vokalne forme i žanrovi balada, tzv. gaelska pjesma i gaelski psalam. Nacionalni instrumentarij Škota sastoji se od gajda, vrste violine (fiddle) i harfe. Najveću raširenost i popularnost uživaju gajde (Highland bagpipe), glazbalo s prebiraljkom od devet tonova i trima trubnjevima, koje se rabi u mnogobrojnim klanskim društvima i općinskim sastavima, te u vojsci. Dva su temeljna tipa škotske gajdaške glazbe: danas potisnuti pìobaireachd (»sviranje na gajdama«), koji se rabi za tužaljke, pozdrave i okupljanja, i popularniji ceòl beag (»mala glazba«), koji se sastoji od plesnih žanrova. Glazba za gajde zabilježena je prvi put u XVI. st. Gudaće glazbalo fiddle spominje se u škotskim izvorima od X. st., a tek od početka XVIII. st. kao violina. Nalazi se posvuda u Škotskoj, osobito kao pratnja plesu, ali je razvijeno i solističko sviranje namijenjeno samo slušanju. Među novija tradicijska glazbala pripadaju ručna i usna harmonika.

Škoti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59676>.