Miletić, Oktavijan, hrvatski filmski redatelj i snimatelj (Zagreb, 1. X. 1902 – Zagreb, 17. VIII. 1987). Sin Stjepana Miletića. U Zagrebu je završio trgovačku školu te radio kao prodavač automobila. Od najranijega djetinjstva zainteresiran za film: u njegovoj se obiteljskoj kući u Zagrebu 1917. snimao prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu Arsena Maasa, a kao mladić u Beču je volontirao kao asistent režije Hansu Hommi. Među pionirima je jazza u Hrvatskoj; u drugoj polovici 1920-ih svirao je saksofon u sastavu Zagreb Syncopators, a 1930-ih u sastavu Toranj.
Filmom se amaterski počeo baviti nakon što je 1926. kupio amatersku 9,5 mm filmsku kameru Pathè Baby, snimajući, režirajući i montirajući kratkometražne (nijeme) dokumentarne i igrane filmove. Do 1931. snimao je nepretenciozne filmske zapise s obilježjima obiteljskih i putopisnih filmova, namijenjene najužemu krugu znanaca. Ti su filmovi imali karakter vježbe, a u njima je jasna težnja prema pripovjednom filmu i parodiji filmskih stereotipa iz kriminalističkih filmova, filmova strave i melodrama, uglavnom onih njemačke proizvodnje. Žanrovski utjecaj njemačkog filma i osobito ekspresionističkog snimateljstva zamjetljiv je i nakon 1932., kada mu ambicije rastu; kao potpuni autor – scenarist, redatelj i snimatelj – realizirao je kratkometražne filmove koji su mu donijeli ugled utemeljitelja filmske umjetnosti u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji: Ah, bješe samo san! (1932), nagrađen na natječaju Photokino-Verlaga u Berlinu, Amadeus Nickelnagel (1932), Poslovi konzula Dorgena (1933), nagrađen na međunarodnom natječaju kinoamatera u Parizu, Strah (1933), Faust (1934), nagrađen na Prvom sveslavenskom natječaju u Zagrebu i na međunarodnom natječaju kinoamatera 1935. u Barceloni, Zagreb u svjetlu velegrada (1934) i Nocturno (1935), nagrađen srebrnom medaljom u konkurenciji amaterskoga filma na IV. bijenalu u Veneciji 1936. Okušao se i u animiranom filmu, a 1935. među utemeljiteljima je Kinokluba Zagreb.
Od 1932. Miletić djeluje u profesionalnoj kinematografiji, ostvarivši velik broj naručenih i namjenskih, mahom turističkih i industrijskih filmova za razne naručitelje (Zora film, kojega je i suutemeljitelj; Pan film; MAAR reklamna naklada; Zadruga za privredni film u Beogradu producenta Milana Herzoga; Tobis Filmkunst, Berlin), među kojima se ističu Od Zagreba do Raba (1938) i Hrvatski seljački život (Kroatisches Bauernleben, 1942). Njegov prvi profesionalno producirani igrani film Šešir (1937), ujedno njegov prvi ozvučeni film (s glazbom, ali bez dijaloga), uspjelo je ogledanje u francuskom avangardnom uzoru tzv. čistog filma. U NDH angažiran je u Državnom slikopisnom zavodu »Hrvatski slikopis« (Croatia film), u čijoj produkciji režira dokumentarno-igrani (tzv. Kultur-film) Barok u Hrvatskoj (1942) te prvi hrvatski dugometražni zvučni igrani film Lisinski (1944., i susnimatelj), melodramsku biografiju skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskoga. Nakon II. svjetskog rata ograničio se na snimateljski rad pa snima neke od prvih jugoslavenskih dokumentarnih filmova, prvi poslijeratni igrani film hrvatske produkcije Živjeće ovaj narod (Nikola Popović, 1947), a potom kao direktor fotografije ostvaruje više igranih filmova u režiji Fedora Hanžekovića (Bakonja fra-Brne, 1950; Svoga tela gospodar, 1957), Vatroslava Mimice, Branka Belana, u čijem filmu Koncert (1954) briljantno ostvaruje dubinsku mizanscenu, i Ante Babaje, u čijem je filmu Carevo novo ruho (1961) do izražaja došla njegova sklonost eksperimentu (film je snimljen fotografskom tehnikom tzv. visokog ključa), potvrđivana i u trajnom interesu za rad s trik-kamerom, kolažnom tehnikom, animacijom likova, lutka-filmom i sl. u nizu kratkometražnih filmova koje je snimio u režiji Eduarda Galića, Dušana Makavejeva, V. Mimice, Branka Ranitovića, Zorana Tadića, Ive Vrbanića, Dušana Vukotića i dr. Potkraj karijere režirao je dva dokumentarna filma, Juraj Dalmatinac (1977) i Talijin trag (1978).
Hrvatsko društvo filmskih kritičara njemu u čast svoje je godišnje nagrade za najbolje filmove (utemeljene 1991) nazvalo »Oktavijan«. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967), prvi u području filma.
