Medović, Mato Celestin, hrvatski slikar (Kuna Pelješka, 17. XI. 1857 – Sarajevo, 20. I. 1920). Jedan od najistaknutijih predstavnika prvoga naraštaja slikara hrvatske moderne, koji je postavio temelje modernomu hrvatskom pejzažu.
Školovanje u inozemstvu i prvi radovi
Podrijetlom iz siromašne težačke obitelji, kao devetogodišnjak odlazi u franjevački samostan u rodnome mjestu. U Dubrovniku je, kao sjemeništarac u samostanu Male braće, 1874. uzeo redovničko ime Celestin te 1880. diplomirao na bogosloviji, kada je i zaređen za svećenika. Zanimajući se za slikarstvo, od 1881. živi u samostanu sv. Izidora u Rimu, okupljalištu sljedbenika
nazarenaca, te uči kod Lodovica Seitza i Francesca Grandija. Nezadovoljan studijem, 1883–84. školovanje nastavlja u privatnoj školi Antonija Ciserija u Firenzi. U to doba slika religijske slike i portrete (
Portret pape Leona XIII, 1880–82., samostan Male braće, Dubrovnik;
Portret fra Vinka Draganje, 1883–84., Galerija umjetnina, Split, GUS) u tragu epigona nazarenskoga slikarstva, s kojima nastupa na Međunarodnim izložbama u Rimu (1882., 1884). Studirao je potom 1888–93. na Akademiji u Münchenu (Gabriel von Hackl, Ludwig von Löfftz i Alexander von Wagner), gdje prihvaća akademski realizam. U tamnoj paleti, nerijetko služeći se fotografskim aparatom kao slikarskim pomagalom, slika intimne prizore (
Fratar na odru, oko 1890., NMMU) i figuralne kompozicije izražene teatralnosti i historiografske preciznosti, poput slike
Bakanal (1893., NMMU). Među portretima ističu se oni intimnijega, leiblovskoga karaktera (
Portret starca, 1890–93., UGD;
Portret majke, 1894., GUS), a izravno pred motivom nastaju i najraniji pejzaži izraženijega kolorita i ugođaja (
Razvaline kod Stinive i
Krajolik krošnjastih pinija, 1894).
Zagrebačko razdoblje
Istodobno surađuje sa zagrebačkom likovnom scenom (s Društvom umjetnosti izlaže u Zagrebu 1891) te od 1895. djeluje u Zagrebu, gdje je držao privatnu slikarsku školu. Dijeleći atelijer s
Vlahom Bukovcem, istražuje svjetlosne efekte, posvjetljuje i proširuje registar boja te, okrećući se antičkim temama, slika ženske likove u mediteranskom ozračju rasvijetljenim pastelnim nijansama s puno bjeline (
Pompejanka na terasi II, 1894., MUO). Postupno prihvaća i divizionističku metodu (kartoni za neizvedene freske
Žrtva Abrahamova i
Žrtva Noemova, narudžba Josipa Jurja Strossmayera za đakovačku katedralu, 1895., NMMU), osobito izraženu u slici
Groblje u Kuni (oko 1900., Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku).
Osim reprezentativnih portreta crkvenih velikodostojnika (Portret pape Pija X, 1903), slikao je sumještane s Pelješca, umjetnike te osobe iz javnoga i društvenoga života, povremeno oscilirajući u kvaliteti (Djevojka s prstenom, 1903., Narodni muzej Srbije, Beograd; Portret Klotilde Guthard, 1903; Adolf pl. Mošinski, 1906., MGZ). Istodobno je slikao mrtvu prirodu (Voće, oko 1901., NMMU; Grana šipka, 1904., UGD; Jesensko voće i Srdelice, oko 1906), ilustrirao Juditu Marka Marulića (Zagreb 1901., s Otonom Ivekovićem) te sudjelovao u ilustriranju hrvatskoga dijela monografije Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1902).
Predstavio se u to vrijeme samostalnom izložbom u Zagrebu (1901., s O. Ivekovićem), te na važnim europskim (Milenijska izložba u Budimpešti, 1896., Međunarodna umjetnička izložba u Kopenhagenu, 1897., Svjetska izložba u Parizu, 1900) i prvim velikim južnoslavenskim izložbama (Jugoslavenska umjetnička izložba u Beogradu, 1904; s udruženjem »Lada« u Sofiji, 1906).
Historijsko slikarstvo i narudžbe za Zlatnu dvoranu
Zahtijevajući osobnu i umjetničku slobodu, što je podrazumijevalo i slikanje aktova, ubrzo dolazi u konflikt s crkvom; 1897. na vlastiti je zahtjev sekulariziran te je postao svjetovnim svećenikom Zagrebačke nadbiskupije. Iste godine pridružio se Društvu hrvatskih umjetnika (
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika), postavši dijelom kruga koji je zagovarao moderne vrijednosti. Međutim, već sljedeće godine istupio je iz Društva te, vjerojatno na poticaj
Isidora Kršnjavoga, javnim pismom podupro konzervativni i protumoderni napad
Franje Ksavera Kuhača na mlade umjetnike.
Nakon što se istaknuo historijskom kompozicijom u duhu idealiziranoga realizma Srijemski mučenici (1895–96., Muzej lijepih umjetnosti u Budimpešti), koju je madžarska vlada otkupila, Kršnjavi od njega za Zlatnu dvoranu naručuje sliku Splitski sabor 925. godine (1897), u kojoj povijesnu vjerodostojnost obogaćuje anakronizmima, poput umetnutog autoportreta u suvremenoj svećeničkoj odjeći, te potom i niz djela u kojima prevladava didaktički motiviran odabir tema u skladu s politikom isticanja povijesnih veza Hrvatske i Ugarske (Dolazak Hrvata, 1903; Krunidba Ladislava Napuljskoga, 1905; Zaruke kralja Zvonimira, 1907). Premda u stilskom smislu u kompozicijama dolazi do izražaja »faprestizam«, dekorativnost raskošno opremljenih ambijenata, minuciozno izvedeni detalji arhitekture, uporabnih predmeta i kostimografije rezultirali su nekima od vrhunaca toga žanra u hrvatskome slikarstvu.
Sakralno slikarstvo
Od početaka naklonjen sakralnoj tematici, za rimokatoličke, pravoslavne i unijatske crkve izradio je mnogobrojne kompozicije i oltarne pale, koje se uglavnom odlikuju sumarno izvedenim likovima svetaca ostvarenim širokom skalom boja i lazurnim namazom (
Sv. Franjo klanja se križu, 1888., samostan Male braće u Dubrovniku;
Krštenje Krista, 1914., samostan Gospe Delorite u Kuni;
Sv. Vlaho, župna crkva u Čilipima). Među njima ističu se djela iznimne kontemplativnosti (
Sv. Jeronim, 1895., zagrebačka katedrala) te ona rađena u duhu specifične inačice religioznoga simbolizma oslonjena o tradiciju visoke renesanse i
Rafaela (
Bogorodica, oko 1905., GUS). Autor je fresaka u talijanskim franjevačkim crkvama u Fucecchiju (1883) i Ceseni (1885), te u crkvama sv. Stjepana Kralja u Novoj Gradišci (1890) i sv. Terezije u Požegi (1899., s O. Ivekovićem). Radio je i ikone za ikonostase u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima (1896) i u pravoslavnoj crkvi Sv. Duha u Bjelovaru (1902).
Pelješka faza i posvećenost krajoliku
Od 1900. dio godine živi na Pelješcu, zbog čega se postupno sve više okreće pejzažu, koji ponekad poprima i obilježja simbolizma (
Mjesečina, 1900–04;
Brižine, 1900–04., UGD;
Mrtvo more na Lokrumu, 1906;
Pejzaž s ruševinom, 1905–07., Umjetnička galerija BiH u Sarajevu), a od 1908. trajno se ondje nastanjuje te izlaže kao član
Društva hrvatskih umjetnika »Medulić« (1908., 1919). Intenzivno zaokupljen krajolikom, osobito mediteranskim raslinjem (vrijes, lavanda, brnistra, smilje, pelin, žutika), pejzaže je isprva slikao u velikim formatima i analitičkom postimpresionističkom metodom – sitnim mrljastim i »crtičavim« potezima polumasnih boja (
Pelješko-korčulanski kanal, 1908–12. i
Pogled na Dubrovnik, oko 1909., GUS;
Vrijes, 1911., NMMU), a poslije se okreće djelima intimnijega karaktera, manjega formata i smanjenoga kolorističkoga registra (
Rumeni vrijes, 1914–16).
U nastojanju da se afirmira u inozemstvu, 1912–14. živio je i izlagao u Beču te slikao djela komercijalnijega karaktera u kojima je donosio atraktivne vizure mediteranskoga krajolika, pri čemu se osobito posvetio marinama te istraživanju loma svjetla na morskoj površini i dinamike valova (Brnistra u cvatu, Mjesečina, obje 1912–14; Krajolik sa smiljem, Olujno more/Jugovina, obje do 1914).
Posmrtno su mu priređene mnogobrojne retrospektivne izložbe, među kojima se ističu one održane u Muzeju za umjetnost i obrt (1990) i Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu (2011), te u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku (1990., 2020). Monografiju o njemu napisala je Vera Kružić-Uchytil (1978). U Kuni je 1971. postavljen brončani Spomenik Mate Celestina Medovića koji je 1955. izradio Ivan Meštrović.
