kultura (lat. cultura: obrađivanje /zemlje/; njega /tijela i duha/; oplemenjivanje; poštovanje).
1. Pojam koji obično označava složenu cjelinu institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi koje čine život određene ljudske skupine, a prenose se i primaju učenjem. Po definiciji E. B. Tylora (Primitivna kultura, 1871), koja se smatra prvom znanstvenom i najširom definicijom, kultura se odnosi na znanje, vjeru, umjetnost, moral, zakone i običaje. Tomu rasponu valja dodati da se, u suprotnosti s današnjim duhovnim značenjem koje ju vezuje za simbolički svijet odvojen od tjelesnih potreba, ona prvotno odnosila na materijalni proces kolonizacije, štovanja, obradbe i oplođivanja zemlje. Spajajući prirodu i duh, nužnost i slobodu, antropologiju i estetiku, pojam kulture oscilirao je tijekom povijesti među tim polovima, što ga je obilježilo unutarnjom podvojenošću te stalnim pokušajima njezina prevladavanja.
Prosvjetitelji su nastojali premostiti taj jaz tretirajući »civilizaciju« kao proces oslobađanja od naslijeđenih sklonosti u području morala, znanosti, ekonomije, politike i tehnike. Umjesto da se s njome miri, čovjek je dužan mijenjati svoju prirođenu prirodu želi li postati odgovornim građaninom svijeta. Podjele među ljudima mogu se skladno pomiriti jedino ako svatko teži dosegnuti svoje idealno ja, preko kojega »svekolika raznolikost pojedinačnoga ja teži sjedinjenju« s drugim ljudima (F. Schiller, Pisma o estetičkom odgoju čovjeka, 1795). »Moramo biti ljudi kako bismo postali građani.« (S. T. Coleridge, O ustroju crkve i države, 1830). Daleko od toga da bi se suprotstavljala politici, kao što će se dogoditi poslije, kultura je u to doba bila shvaćana kao promišljeno samooblikovanje čovjeka za potrebe »kapilarnoga« ustroja državne uprave koji zatomljuje represivne mehanizme prijašnjega stratifikacijskoga društvenoga poretka (M. Foucault). Budući da u sebi sjedinjuje vrlo različite ljudske sklonosti, uvjerenja i običaje, omasovljena građanska država ne može uspješno zaživjeti sve dok njezini pripadnici nisu dovoljno uljuđeni pa kultura dobiva zadaću da pripremi prelazak s jedne vrste politike na drugu.
No otpor na koji je pritom postupno nailazio još u renesansi započet »proces civilizacije« (N. Elias, O procesu civilizacije, 1939), bilo u određenim slojevima vlastitoga pučanstva ili u koloniziranih naroda, bjelodano pokazuje kako je ideal samoodgoja, umjesto da opisuje čovjekovu prirodnu težnju, u osnovi bio obilježen zahtjevima europske građanske klase. Zato što pretpostavlja određene društveno-ekonomske uvjete, on ne može vrijediti jednako za sve građane svijeta. Razotkrivši iza tobožnje univerzalne uljudbe specifično europsku podlogu, J. G. Herder se u Idejama o filozofiji povijesti čovječanstva (1784–91) zauzeo za priznavanje prava na posebnost izvaneuropskim kulturama. U tipično romantičarskom obratu on je ustvrdio: »Što jedan narod smatra prijeko potrebnim za optjecaj svojih zamisli, to drugomu nije nikada palo na pamet, dok bi treći to proglasio štetnim«. Zagovarajući zemljopisnu, rasnu i kulturnu diferencijaciju čovječanstva, Herder je branio tezu da se različite civilizacije mogu svesti na jednu zajedničku civilizaciju samo uz pomoć nasilja. Ali te razlike među civilizacijama on je zatim ipak opet prosvjetiteljski nizao na jedinstvenu povijesnu nit tvrdeći da u procesu napretka ljudske povijesti »jedna niče iz druge tvoreći samo nužno sredstvo za cilj«, a kao što je čovjek bio cilj prirodne evolucije, tako je Europejac cilj one kulturne. Jedino, naime, on raspolaže samostalnom sviješću, dok su ostale kulture određene svojom prirodnom okolinom. Odnos zadanosti i emancipacije proizišao iz toga, karakterističan za spomenuti rascjep u pojmu kulture, opisao je F. C. von Savigny: »Svakoga pojedinca valja tako nužno zamišljati kao člana neke obitelji, naroda, države, a svako razdoblje nekoga naroda kao nastavak i razvoj svih prethodnih«. Takva sposobnost pojedinih dijelova povijesne cjeline da u sebi dokinu i prevladaju njezine zadanosti navela je F. Schlegela da zaključi kako je u suvremenoj njemačkoj književnosti obuhvaćena sveukupna povijest europske književnosti pa je zato »jedina koja cvjeta u najslobodnijoj životnoj snazi i od koje se može očekivati značajna plodna epoha« (Povijest europske književnosti, 1804).
Ako na jednoj strani, dakle, priznaju raznolikost kultura shvaćenih kao kolektivni načini života, mislioci XIX. st. na drugoj su strani toliko snažnije ustrajali na jedinstvu kulture pojmljene kao individualno objavljenje duha. Na taj su način malo-pomalo razvijali antagonizam između civilizacije i kulture što ga XVIII. st. još nije poznavalo. Kako je naime tehnološki napredak industrijske civilizacije pokazivao svoju mračnu stranu, tako se on umjesto kao oplemenjivanje neotesanosti sve više doživljavao kao razjedinjavanje organske društvene zajednice. Slijedeći nit njemačke romantičarske tradicije elitno-diskriminativne koncepcije kulture, engleski kritičar M. Arnold otkrio je u umjetničkoj književnosti još jedini valjani lijek protiv društvenoga osipanja i srozavanja ukusa (Kultura i anarhija, 1869). Osposobljujući nas da »dokučimo ono što je najbolje u nama i da tomu podarimo prevlast«, književnost štiti kulturu od raspada u mnoštvo samodovoljnih cjelina. Kultura za Arnolda prebiva onkraj rasnog, etničkoga, strukovnog i polit. identiteta. Njegovu kritiku slobodne tržišne utakmice vrijednosti preuzela je u XX. st. tzv. Kulturkritik, okomljujući se na samosvijest kojom je »svaki narod danas usredotočen na sebe i isključuje druge iz svojega jezika, umjetnosti, filozofije, civilizacije i ‘kulture’« (J. Benda, Izdaja intelektualaca, 1927).
No ustrajući na homogeno-sintetičkoj koncepciji kulture, Kulturkritik je gubila iz vida drugi, ne manje važan aspekt Herderove argumentacije koji ističe mnoštvenost i povijesnu relativnost kultura, odnosno razlikovno-nacionalni predznak ljudskosti. Shvati li se kultura kao objava univerzalnoga duha, toj se univerzalnosti imenuje određeni zastupnik, npr. Europa u Herdera ili Njemačka u F. Schlegela koji postavljajući »standard izvrsnosti« dobiva ulogu »ovlaštenoga čuvara kulture« (Arnold). Proviđen institucijskom potporom, taj skrbnik preuzima odgojni nadzor nad »zastranjenjima«, bilo tako da ih asimilira u kanon pretvaranjem njihove drugosti u različitost ili pak tako da ih potpuno isključi iz njega. Kakav god oblik međutim bio posrijedi, tragovi nadzora izlaze na površinu ovlaštene vrijednosti čim se promijene povijesne, društvene ili kulturne okolnosti njezina posredovanja. Tako je primjerice iskustvo II. svjetskoga rata iznijelo na vidjelo rasističku potku Herderove koncepcije razotkrivši njezinu »znanstvenu neutemeljenost i političku katastrofalnost« (R. G. Collingwood, Ideja povijesti, 1946). U tradiciji koncepcije kulture kao kolektivnoga načina života što ga je u drugoj pol. XIX. st. razvijala socijalna antropologija, to neočekivano izranjanje posebnih identifikacijskih obilježja svake kult. tvorevine potaknulo je tijekom 1960-ih nastanak tzv. kulturalnih studija. Iz njihove populističko-uporabne vizure kultura gubi cjelovit humanistički predznak uključujući »alternativna viđenja aktivnosti, odnosa i procesa što ih navješćuje ta složena riječ« (R. Williams). Očitujući se u pobjedničkom pohodu pluralističkoga cjepkanja, npr. kao »kultura kamere, kultura pištolja, kultura servisa, muzejska kultura, kultura gluhih, kultura nogometa« (G. Hartman), kultura danas ponovno postaje neodvojivom od politike. (→ civilizacija; tradicijska kultura)
2. U biologiji, umjetni uzgoj bakterija ili tkiva. Kultura bakterija, uzgoj je bakterija izvan organizma na prikladnim hranjivim podlogama (želatina, bujon, agar i dr.). Važna je za identifikaciju patogenih mikroorganizama i za dijagnostiku nekih bolesti. – Kultura tkiva pokusni je uzgoj tkiva živih organizama izvan tijela u pogodnim medijima radi promatranja životnih pojava u tkivu i reakcija tkiva na djelovanje virusa, lijekova, hormona, vitamina, patogenih mikroorganizama ili karcinogenih tvari. Kultivirano tkivo može se sastojati od jedne stanice, populacije stanica, cijelog organa ili njegova dijela.
Kulture tkiva obično se uzgajaju ili kao jedan sloj stanica na staklenoj ili plastičnoj podlozi ili kao suspenzija u tekućem ili polutekućem mediju, na odgovarajućoj temperaturi i u sterilnim uvjetima. Žive stanice iz kulture mogu se proučavati izravno mikroskopom ili s pomoću fotografija ili filma snimljenih s pomoću mikroskopa. Stanice se mogu i fiksirati i obojiti za daljnje proučavanje. Kulture tkiva bile su korištene za istraživanje temeljnih procesa rasta i razvoja u normalnim i abnormalnim tkivima. Otkriveno je da normalne stanice prolaze kroz proces starenja, zadržavajući sposobnost razmnožavanja kroz 50 do 100 generacija, nakon čega se stopa razmnožavanja znatno smanjuje. Mnoge stanice raka mogu, naprotiv, održati kontinuitet razmnožavanja.
Na spoznaji da određeni virusi mogu rasti u kulturi tkiva razvijene su tehnike proizvodnje cjepiva protiv dječje paralize, gripe, ospica, zaušnjaka i drugih zaraznih bolesti. Kulture stanica također proizvode inhibitore virusa, uključivo i interferon. U kulturi stanica ili organa proizvode se i hormoni. Kultivirani leukociti dvaju organizama mogu poslužiti za određivanje podudarnosti između potencijalnih davatelja i primatelja pri presađivanju tkiva. Uzimanjem i kultiviranjem stanica trudnice moguće je ustanoviti ima li plod defekt kromosoma koji uzrokuje Downov sindrom (mongolizam). Otkrivanje i dijagnosticiranje kromosomskih abnormalnosti i nasljednih poremećaja uvelike je poboljšano razvojem genetike tjelesnih stanica. Metode genetike tjelesnih stanica primijenjene su na biljne stanice kako bi se razvili novi sojevi žitarica s poboljšanim prehrambenim svojstvima. Kultura biljnoga tkiva rezultirala je regeneracijom cijelih biljaka te omogućila komercijalno razmnožavanje (npr. orhideja), a kultura meristema (→ tkivo, biljno tkivo) omogućila je proizvodnju kulturnih biljaka koje ne sadrže viruse. Osnivačem tehnike kulture tkiva smatra se američki biolog R. G. Harrison, koji je 1907. pokazao rast živčane stanice žabe u mediju zgrušane limfe.
3. U arheologiji, način života koji je izgradila neka skupina ili zajednica ljudi na određenom području, a koji se prenosi s naraštaja na naraštaj; također grupa, kulturna grupa, skupina, kulturna skupina. Uključuje ponašanje, materijalne stvari, ideje, običaje, institucije, vjerovanja i dr. Ime dobiva po značajnom nalazištu (eponim, primjerice vinčanska kultura, vučedolska kultura, bjelobrdska kultura), rijeci (potiska kultura), a rjeđe prema nekim ključnim obilježjima (kultura linearnotrakaste keramike, kultura ljevkastih vrčeva, kultura polja sa žarama). Kulturni tip je inačica, tj. lokalna podgrupa s nekim specifičnim regionalnim obilježjima (brezovljanski tip sopotske kulture). Kulturni kompleks označava skupinu kultura s djelomično zajedničkim elementima (starčevački kulturni kompleks, kompleks kultura linearnotrakaste keramike).
