Jemen (Al-Jumhūrīyah al-Yamanīyah, arapski Al-Ğumhūriyya al-Yamaniyya), država na jugu Arapskoga poluotoka, između Saudijske Arabije (duljina granice 1458 km) na sjeveru i Omana (288 km) na istoku te Crvenoga mora na zapadu i Adenskoga zaljeva (Arapsko more) na jugu i jugoistoku; obuhvaća 528 076 km².
Prirodna obilježja
Jemen se sastoji od triju prirodnih cjelina: obalne nizine, visočja i pustinjskih ravnjaka. Crvenomorska obalna nizina Tihama (do 60 km) šira je od one uz obalu Adenskoga zaljeva (do 20 km). Iznad obalne nizine na zapadu strmo se uzdiže Jemensko visočje (an-Nabī Šuaib, 3666 m, najviši vrh Arapskoga poluotoka), dio visokih ravnjaka (2000 do 3200 m) smjera pružanja sjeverozapad–jugoistok. Ravnjaci zauzimaju gotovo polovicu teritorija na kojem živi glavnina stanovništva Jemena, seizmički su vrlo aktivni (česti rušilački potresi). Prema istoku teren se postupno snižava i prelazi u prostrane pustinjske zaravni izbrazdane duboko usječenim vadima (Hadramaut i dr.). Sjeveroistočni dijelovi zemlje zahvaćaju rubno pustinjsko područje Rub al-Khali. Obala je duga 1906 km. Jemenu pripadaju mnogobrojni crvenomorski otoci (Kamaran i dr.), zatim Perim (Barīm) u morskom prolazu Bab al-Mandab te Sokotra (Suquṭrā) s okolnim otocima u Adenskome zaljevu. U primorju i na istoku zemlje klima je polupustinjska i pustinjska, a na ravnjaku umjerena do planinska. Srednja je zimska (siječanj) temperatura 20 do 25 °C, ljetna (srpanj) oko 30 °C. Godišnja količina oborina kreće se od približno 100 mm i manje u pustinjskim i polupustinjskim područjima do između 750 i 1000 mm na visokom ravnjaku, osobito na jugozapadu.Stalnih ali vrlo kratkih vodenih tokova ima jedino u visočju, dok su drugdje povremeni vodeni tokovi (vadi), koji imaju vode samo za jakih kiša; najdulji je vadi Hadramaut (oko 200 km). Prevladava polupustinjska grmolika vegetacija, a oskudna bjelogorična šuma raste na području visokih ravnjaka.
Stanovništvo
U Jemenu prema popisu stanovništva iz 2004. živi 19 685 161 st. ili 37,2 st./km², a prema procjeni iz 2012. god. 24 527 000 st. ili 46,4 st./km²;. Zemlja je u cijelosti rijetko naseljena. Najgušće je naseljeno područje glavnoga grada (7373 st./km²) i visočje na zapadu (guvernati Ibb, 416 st./km², i Al-Mahwit, 235 st./km²), dok je unutrašnjost na istoku zemlje gotovo pusta (guvernat Al-Mahrah, 1 st./km²), s naseljima isključivo u oazama i riječnim dolinama (vadi). Većinsko stanovništvo Jemena čine Arapi Jemeniti (93,0%); Somalci (3,7%), Indijci i Pakistanci (1,0%) naseljavaju gradove uz Adenski zaljev, a afrički crnci (1,2%) žive uz obalu Crvenoga mora. Po vjeroispovijesti su muslimani; suniti (58,0%) južnoarapskog podrijetla i šijiti (42,0%) podrijetlom iz sjevernoga dijela Arapskoga poluotoka. Godišnji porast stanovništva vrlo je visok i iznosi 2,9% (2005–10), a odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (2,78% ili 27,8‰, 2012). Natalitet se smanjuje (s 43,4‰, 1998., na 35,9‰, 2012), ali još je uvijek među najvišima u svijetu (svjetski prosjek 19,2‰). Mortalitet (8,1‰) razmjerno je nizak, dok mortalitet dojenčadi iznosi visokih 68,3‰ (2012). Jemen pripada skupini zemalja u kojima su djeca pretežni dio stanovništva, u dobi je do 14 godina 41,7% st., od 15 do 64 godine 55,3%, a u dobi iznad 65 godina 3,0% st. (2012). Očekivano trajanje života iznosi 62,1 godinu za muškarce i 63,9 godina za žene (2012), a rezultat je opće nerazvijenosti. Radno je aktivno 6 739 892 stanovnika ili 27,5%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 3,3% aktivnog stanovništva, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 13,6%, a u uslužnim djelatnostima 83,1% (2012). Visoki je udio nepismenog stanovništva starijega od 15 godina (34,7%, 2011). Od deset državnih i nekoliko privatnih sveučilišta, najstarije i najpoznatije je u Sani (osnovano 1970) i Adenu (1975); službeni je jezik arapski. Glavni je i najveći grad Sana (Ṣan‘ā’, 2 153 015 st., 2011); ostali veći gradovi (2011): Aden (‘Adan, 588 938 st.), Taiz (Ta‘izz, 466 968 st.), Hodeida (Al-Ḥudaydah, 409 994 st.) i Mukalla (Al-Mukallā, 182 478 st.); u gradovima živi 32,9% st. (2012).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Jemen je ostao među najsiromašnijim zemljama. Nakon ujedinjenja (1990) ostvarivao je postupan ekonomski rast te je 2000. ostvario BDP u vrijednosti od 9,6 milijarda USD (554 USD po stanovniku). Najveći BDP od 43,2 milijarde USD (1674 USD po stanovniku) imao je 2014. U sastavu BDP-a vodeći udjel imao je uslužni sektor (oko 68%), potom poljoprivredni (20%) i industrijski (12%). Udjel siromašnoga stanovništva porastao je s 9,4% (2005) na 18,3% (2014). Uz geografska razvojna ograničenja (oskudica vode, slaba obradivost tla, polupustinjski okoliš), gospodarski razvoj sputavali su i visok prirodni priraštaj, nedovoljno stručna radna snaga, velike socijalne razlike te politička nestabilnost. Od prirodnih bogatstava važnija su ležišta nafte i kamene soli, te bogat riblji fond, uz manja nalazišta zlata, ugljena, olova, nikla i bakra. Vodeća je naftna industrija, uz tradicionalnu proizvodnju pamučnih tkanina i konfekcije, kožnih proizvoda, hrane i dr. U primorju se uzgajaju agrumi, grožđe, lubenice, sirak, riža, duhan, ricinus, pamuk, datulje, banane i kokosove palme, na visoravnima ječam, pšenica, sezam, kukuruz, luk, krumpir i dr., a u brdima je glavna kultura kava. U stočarstvu prevladava uzgoj ovaca, goveda, deva i konja.
Izbijanjem građanskoga rata 2014. započinje gospodarsko urušavanje. Vrijednost ukupnih investicija pala je s 2,8 milijarda USD (2014) na 1,4 milijarde USD (2021). BDP je 2018. iznosio 21,6 milijarda USD (758 USD po stanovniku), a 2021. 19,4 milijarde USD (585 USD po stanovniku). Stopa nezaposlenosti 2020. bila je 13,4%, a početkom 2022. oko 80% stanovništva (približno 24 milijuna stanovnika) ovisi o humanitarnoj pomoći (2021. vrijednost strane pomoći bila je 2,3 milijarde USD). Značajne su doznake iz inozemstva u veličini od 15% BDP-a (2021). Ionako slabo razvijena infrastruktura oštećena je u ratu, pa oko 50% stanovništva nema pristup električnoj energiji, a oko 30% stanovništva nema sigurnu opskrbu pitkom vodom (2021). Vrijednost izvoza 2020. bila je 1,2 milijarde USD, a uvoza 10,5 milijarda USD (za vanjsku trgovinu ključne su morske luke u Adenu i Hodeidi). Glavni su izvozni proizvodi nafta i naftni derivati, zlato, riba i riblje prerađevine te kava i drugi poljoprivredni proizvodi. Najviše uvozi hranu, zatim lijekove, strojeve i opremu, vozila i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Kina (47,5%), Saudijska Arabija (13,8%), Ujedinjeni Arapski Emirati (9,9%) i Malezija (4,8%). Najviše uvozi iz Kine (27,5%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (11,2%), Saudijske Arabije (10,2%), Turske (7,9%), Indije (7,5%) i Brazila (3,4%). Veličina je javnoga duga 84,2% BDP-a (2021).
Promet
Željezničkih pruga nema. Duljina cestovne mreže iznosi 71 300 km (asfaltirano je 6200 km, 2012), većina cesta izgrađena je u zapadnom dijelu zemlje (Aden–Taiz–Sana–saudijska granica). Glavna je i najveća luka Aden, ostale su Hodeida i Moka (Al-Mukhā) na crvenomorskoj obali. Međunarodne zračne luke imaju Sana, Aden, Taiz, Hodeida i Mukalla.
Novac
Novčana je jedinica jemenski rial (YRls, YER); 1 jemenski rial = 100 fila.
Povijest
Uzdizanjem antičkih gradova i država u Mezopotamiji i Egiptu, povijesni Jemen postao je područjem susreta tih civilizacija. Rezultat toga bio je razvoj i uzdizanje nekoliko gradova-država od 1200. pr. Kr. do 525. Temelj njihova gospodarstva bilo je poljodjelstvo s razvijenom tehnologijom umjetnog natapanja te posrednička uloga u trgovini mirodijama, miomirisima, zlatom i drugom robom između Mediterana, Bliskog istoka i Indije. U sjevernom Jemenu razvile su se država Minejaca i kraljevstvo Sabejaca, a u južnom Jemenu države Kataban i Hadramaut (I. tisućljeće pr. Kr.). Kraljevstvo Sabejaca od VI. do II. st. pr. Kr. osvojilo je cijelu južnu Arabiju. God. 115. nju su pokorili Himjariti, čiji su kraljevi (kraljevi od Sabe ili kraljevi od Himjara) vladali Jemenom do 525. Sabejski i himjaritski Jemen bio je u doba Rimljana poznat kao Arabia felix (sretna Arabija). Nakon Himjarita Jemenom je vladala etiopska aksumska država (od 525), novoperzijska država dinastije Sasanida (od 575) i Arapi, koji su pod Muhamedom osvojili sjeverni Jemen (632), a pod Abu Bakrom južni Jemen (634). Do polovice VII. st. islam je postao dominantna religija. Od 750. Jemen je bio pod vlašću abasidskoga kalifata. Raspadom središnje uprave u kalifatu vlast u Jemenu osvojila je šijitska sekta zaidita, po kojoj je ime dobila dinastija njezinih imama. Njezini su članovi, uz prekide, obnašali državničke dužnosti od 860. do 1962. God. 1173. vlast u Jemenu osvojila je egipatska dinastija Ajubida, a 1229. turkmenska dinastija Rasulida (dinastija ajubidskih pokrajinskih upravitelja). Tijekom vladavine Rasulida bio je ostvaren sveukupni gospodarski, kulturni i znanstveni napredak. Vladari te dinastije nosili su od 1258. titulu kalifa. Od 1454. sjevernim Jemenom vladali su egipatski Mameluci, a južnim Jemenom dinastija Tahirida. Godine 1517. Osmansko Carstvo započelo je osvajanje Jemena, koje je završilo oko 1538. U sklopu Osmanskoga Carstva Jemen je bio autonoman sultanat i glavni uzgajivač kave. God. 1635., pod vodstvom imama dinastije Zaidita, izbio je ustanak u kojem je bila oslobođena cijela zemlja. Zaiditi su vladali južnim Jemenom do 1738., kada je on pripao sultanu od Laheja, a 1839. Velikoj Britaniji koja je uspostavila Adenski protektorat (od 1937. krunska kolonija). U sjevernom Jemenu zaiditska se vlast održala sve do 1872., kada je Osmansko Carstvo započelo ponovno osvajati to područje radi zaštite posjeda u Arabiji. Protiv osmanske vlasti već je 1892. izbio prvi ustanak. Nakon pobjeda nad Osmanlijama, koje je jemenska vojska pod vodstvom imama Jahje (Yaḥya; 1904–48) izvojevala u ustancima 1904–05. i 1911., osmanska uprava dodijelila je Jemenu autonomiju, a imamu Yahyi priznala vladarski naslov. Nakon raspada Osmanskoga Carstva 1918. proglašeno je Kraljevstvo Jemen. Neovisnost države potvrđena je 1924. mirovnim ugovorom u Lausannei. Sukob sa Saudijskom Arabijom riješen je sporazumom u Taifu, 20. V. 1934., kojim je saudijski kralj priznao neovisnost Jemena, a Jemen se odrekao svojih pretenzija na Asir. Za II. svjetskog rata Jemen je prekinuo diplomatske odnose sa zemljama Osovine. Nakon svršetka rata, 1945., Jemen je bio suosnivač Arapske lige.
Podjela na tzv. Sjeverni i Južni Jemen održala se do ujedinjenja 1990. U polufeudalnom i teokratskom Sjevernome Jemenu vlast je do veljače 1948. zadržao imam Jahja. Kada je bio ubijen, naslijedio ga je sin Ahmed; u međunarodnim odnosima on je zagovarao nesvrstanost (1955. zaključio je ugovor o prijateljstvu sa SSSR-om, a 1956. vojni sporazum sa Saudijskom Arabijom i Egiptom). Tijekom 1958–61. Sjeverni se Jemen priključio državnom savezu Egipta i Sirije (Ujedinjena Arapska Republika). Nakon Ahmedove smrti u rujnu 1962., njegov sin i nasljednik Muhamad al-Badr (Muḥammad al-Badr) svrgnut je vojnim udarom koji je vodio Abdulah Salal (‘Abd Allāh Sallāl); 26. IX. 1962. proglašena je Arapska Republika Jemen, a Salal je postao prvim predsjednikom (s podrškom Egipta i SSSR-a). Uz pomoć Saudijske Arabije i Jordana, al-Badr je organizirao pobunu koja je prerasla u građanski rat. Povlačenjem egipatskih trupa 1967 (oko 50 000 vojnika) režim je oslabljen a Salal je srušen vojnim udarom u studenome 1967; vlast je preuzeo Abdurahman al-Irjani (‘Abd al-Raḥmān al-Iryānī). Al-Badrove snage nastavile su pružati otpor; posredovanjem Saudijske Arabije 1970. dogovoreno je primirje. Nasilne smjene vlasti događale su se ponovno 1974., 1977. i 1978. Od lipnja 1978. vlada Ali Abdulah Salih (‘Alī ‘Abd Allāh Ṣāliḥ); politički je stabilizirao Sjeverni Jemen uz pomoć Saudijske Arabije, a potom i SSSR-a, s kojim je 1984. zaključio ugovor o prijateljstvu (pojedine plemenske skupine nastavile su pružati otpor vlastima). Tijekom 1980-ih Salihov se režim povezao i sa zapadnim zemljama te liberalizirao politički sustav.
Južni je Jemen nakon II. svjetskog rata ostao pod britanskom upravom. Početkom 1959. u zapadnom dijelu Adena (tadašnje britanske krunske kolonije) osnovana je Federacija Južnoarabijskih Emirata, od travnja 1962. preimenovana u Federaciju Južne Arabije; početkom 1963. priključen joj je i Aden. Nekoliko vojno-političkih pokreta borilo se za neovisnost (dijelom su ratovali i međusobno); Nacionalna oslobodilačka fronta (NLF) nadzirala je 1967. većinu teritorija. Kada se britanska vojska povukla (nakon 128 godina britanske kolonijalne vladavine), 30. XI. 1967. proglašena je Narodna Republika Južni Jemen; predsjednikom je postao Kahtan Muhamad al-Šabi (Qaḥṭan Muḥammad al-Ša‘abī). Uspostavljen je jednopartijski režim NLF-a i, po uzoru na komunističke zemlje, provedene su društvene reforme (ukinuto je ropstvo na otoku Sokotri, dijelom je provedena nacionalizacija i dr.). Južni je Jemen 30. XI. 1970. preimenovan u Narodnu Demokratsku Republiku Jemen; predsjednik Predsjedničkoga vijeća postao je (1971) Salim Ali Rubaji (S. ‘Alī Rubayi). Od polovice 1960-ih izbijali su privremeni sukobi sa Sjevernim Jemenom zbog sporne granice; snažniji su bili 1972., a nakon primirja započeli su pregovori o ujedinjenju jemenskih država. Pregovore su otežavale ideološke razlike, plemenska razjedinjenost, pogranični spor (izazvao je sukobe i 1979), interesi susjednih država i velesila i dr. Saudijska Arabija protivila se ujedinjenju (od 1934. u teritorijalnom je sporu s oba Jemena) i ljevičarskomu režimu Južnoga Jemena, u kojem je SSSR tijekom 1970-ih uspostavio svoje vojne baze (u Adenu, na Sokotri i dr.). God. 1978. došlo je do vojnog udara u Južnome Jemenu; Rubaji je bio ubijen, a vlast su preuzeli Ali al-Nasir Muhamad (‘Alī al-Nāṣir Muḥammad) i Abd al-Fatah Ismail (‘Abd al-Fattāḥ Ismā‘īl) (NLF je 1978. preimenovan u Jemensku socijalističku stranku). Ugovorom iz 1979. uspostavljena je dugoročna ekonomska i vojna suradnja sa SSSR-om. U sukobu vladajućih frakcija, u travnju 1980. pobijedio je Ali Nasir Muhamad (on je učvrstio jednopartijski režim), ali je 1986. zbog novih obračuna otišao iz zemlje; SSSR je posredovao među zaraćenim stranama, a na vlast je došao Hajdar Abu Bakr al-Atas (Haydar Abū Bakr al-‘Attās). Pod utjecajem promjena u SSSR-u, Južni je Jemen potkraj 1980-ih napustio ljevičarski radikalnu politiku.
Ujedinjenje jemenskih država u Republiku Jemen proglašeno je 22. V. 1990; predsjednikom je postao Ali Abdulah Salih, a premijerom Hajdar Abu Bakr al-Atas. U Zaljevskome ratu (1990–91) Jemen je podržavao Irak i pogoršao odnose sa Saudijskom Arabijom, SAD-om i američkim saveznicima. God. 1992. riješio je pogranični spor s Omanom. Na prvim izborima u travnju 1993. najviše je glasova osvojila Salihova stranka Opći narodni kongres (stvorena je koalicijska vlada). Sučeljavanja oko podjele vlasti i načina integracije zemlje izazvala su oružane sukobe u veljači 1994; separatistički je djelovao Salihov zamjenik Ali Salim al-Bid (‘Alī Salim al-Biḍ; vođa Jemenske socijalističke stranke), koji je neuspješno proglasio neovisnost bivšega Južnoga Jemena (poražen je u travnju 1994). Zbog sporne morske granice prema Eritreji događali su se povremeno od sredine 1990-ih oružani incidenti; spor je riješen međunarodnom arbitražom 1998. Na izborima 1999., koje je opozicija bojkotirala, Salih je ponovno postao predsjednikom (reizabran je 2006). Dugotrajni teritorijalni spor sa Saudijskom Arabijom sporazumno je riješen u lipnju 2000. Početkom 2000-ih vlasti su poduzele vojne akcije protiv odmetničkih plemenskih skupina i ekstremnih islamističkih organizacija (u protuterorističkoj borbi povremeno su bile angažirane i američke snage). Nakon masovnih prosvjeda i oružane pobune potkraj 2011. Salih je odstupio s vlasti. Od 2012. predsjednik je Abd Rabb Mansur Hadi (potpredsjednik od 1994). Nastavljena je politička nestabilnost (održane su plemenske milicije), a vojska nema nadzor nad cijelim državnim teritorijem. Šijitski pobunjenici iz plemena Houthi (Huti) kontroliraju sjeverozapadno područje s uporištem u pokrajini Sa’dah; u rujnu 2014. obnavljaju sukobe sa sunitskim naoružanim skupinama i ulaze u Sanu. Slijedili su neuspjeli pregovori o podjeli vlasti; u siječnju 2015. oboren je Hadijev režim (koji je podupirala Saudijska Arabija), te su obnovljeni sukobi. U ožujku 2015. započeli su zrakoplovni napadi Saudijske Arabije i saveznika na pobunjeničke šijitske snage (u Sani, oko Adena i dr.). Prema procjenama UN-a do lipnja 2015. bilo je oko 2800 poginulih (polovinu čine civili), te oko milijun raseljenih. Uz pomoć Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i još nekoliko savezničkih zemalja, na dijelu teritorija održale su se provladine, Hadijeve snage, a Aden je postao privremena prijestolnica. Hadijev položaj dodatno je oslabljen stvaranjem Južnjačkoga prijelaznog vijeća (u svibnju 2017. u Adenu), koje teži autonomiji ili neovisnosti južnoga Jemena. Njegovi se borci sukobljavaju s provladinim snagama u Adenu u siječnju 2018. te ponovno u kolovozu 2019. To je suparništvo donekle oslabilo frontu protiv Houthija (Ujedinjeni Arapski Emirati podupiru južnjačke separatiste). Prilike otežava i djelovanje radikalne islamističke gerile (Al-Qaida i dr.) u pojedinim dijelovima zemlje. Od izbijanja sukoba 2015. do početka 2022. koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije (pomažu je SAD i Velika Britanija) izvela je oko 25 000 zrakoplovnih napada na područje Houthija u sjevernome Jemenu, uz mnoge civilne žrtve (napada je najviše u pokrajini Saʻda). Istodobno su pobunjeničke snage Houthija (podupire ih Iran) dronovima napadale stratešku infrastrukturu u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (2015–21. oko 4000 napada na energetska postrojenja, zračne luke, tankere, vojne baze i dr.). Prema procjenama UN-a poginulih je i umrlih 2014–21. oko 377 000. Od toga je oko 60% (223 000) umrlo od neizravnih ratnih posljedica (nedostatak hrane, vode i medicinske skrbi), a oko 154 000 poginulo je u borbenim operacijama. Od ukupnog broja žrtava približno 70% (259 000) su djeca mlađa od pet godina. Početkom 2022. u Jemenu je oko 4,3 milijuna raseljenih (uz približno 137 000 izbjeglica iz Somalije i Etiopije). U travnju 2022. u izbjeglištvu u Saudijskoj Arabiji (od 2017), Hadi je najavio političko povlačenje te je predsjedničke ovlasti prenio na novoosnovanu prijelaznu vladu koju predvodi Rašad Muhammad al-Alimi (bliski predsjednikov savjetnik, 2001–08. ministar unutarnjih poslova, od 2015. u izbjeglištvu u Saudijskoj Arabiji).
Politički sustav
Prema Ustavu od 16. V. 1991 (dopune i izmjene 1994. i 2001), Jemen je republika s jakim predsjedničkim sustavom vlasti. Na čelu države je predsjednik republike, biran izravno za mandat od sedam godina, ima široke ovlasti u vođenju vanjske i unutarnje politike, postavlja članove vlade, zapovjednik je oružanih snaga. U provođenju izvršne vlasti pomaže mu vlada, čijeg predsjednika i članove imenuje sam. Zakonodavnu vlast obavlja dvodomni Parlament (Majlis), koji se sastoji od Zastupničkoga doma (Majlis Annowab) i Savjetodavnoga vijeća (Majlis Alshoora). Zastupnički dom ima 301 zastupnika, koje izravno biraju građani za mandat od šest godina. Savjetodavno vijeće ima 111 članova, koje imenuje predsjednik republike. Vijeće je u stalnom zasjedanju, a članovi su dio Vijeća sve dok ih predsjednik republike ne smijeni. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Na čelu sudbene vlasti je Vrhovni sud. Država je administrativno podijeljena na 20 guvernata i jedno gradsko područje. Nacionalni blagdan: Dan ujedinjenja, 22. svibnja (1990).
Političke stranke
Opći narodni kongres (Al-Mutamar aš-Šabi al-Amm), osnovan 1982. u Sani, zagovara nacionalno jedinstvo i panarabizam. Vodeća je stranka nakon ujedinjenja Jemena 1990. Na izborima 1993. osvaja relativnu zastupničku većinu, a potom (nakon izbora 1997. i 2003) ima natpolovičnu prevlast u parlamentu. Njegov osnivač i vođa bio je Ali Abdullah Saleh (državni poglavar od 1990); pobijedio je na predsjedničkim izborima 1999. i 2006., a na vlasti je bio do povlačenja 2012. kada vodstvo stranke i države preuzima Abd Rabbu Mansur Hadi (pobjeđuje na predsjedničkim izborima 2012. kao jedini kandidat; povlači se s položaja 2022). Političku prevlast stranke osporava više oporbenih organizacija (od posljednjih parlamentarnih izbora 2003), od kojih pojedine bojkotiraju predsjedničke izbore. Jemenski savez za reformu (At-Tadžammu al-Jamani li al-Islah), osnovan 1990. u Sani, konzervativna je islamistička stranka. Proizašla je iz vojno-političke fronte Muslimanskog bratstva (podupirala ju je Saudijska Arabija), koja se od 1960-ih borila protiv vladajućega ljevičarskog režima. Druga je po broju zastupnika nakon izbora 1993., 1997. i 2003. Bila je dio vladajuće koalicije 1993–97., a potom je u oporbi.
Likovne umjetnosti
Područje današnjega Jemena bilo je nastanjeno već u II. tisućljeću pr. Kr. Arheološki ostatci i natpisi gradova-država koje su ondje od V. st. pr. Kr. podizali Minejci, Sabejci (Kraljevstvo od Sabe) i Himjariti svjedoče o njihovoj visokoj kulturi (ruševine Mariba, glavnog grada Sabejaca). U tom razdoblju, u arhitekturi, skulpturi i na predmetima primijenjene umjetnosti isprepletali su se perzijski, indijski, grčki, rimski, etiopski i afrički utjecaji. Islam, koji se javio u Jemenu 628., preuzeo je i asimilirao elemente iz predislamskih civilizacija; podizale su se jednostavne džamije, medrese, hanovi (većina ih je uništena u ratovima i potresima), a cvjetali su i mnogobrojni obrti (lončarski, zlatarski, kazandžijski). Uporabne predmete (uglavnom keramiku, oružje i nakit) dekorirali su skromnom plošnom ornamentikom. Stambena se arhitektura nije mijenjala stoljećima; najčešći je tip obitavališta kuća-toranj za jednu obitelj; redovito je izgrađena od cigle sušene na suncu, ima četiri do devet katova i skromni arhitektonski ukras geometrijskog uzorka. Od 1984. Jemenska vlada i UNESCO obnavljaju jezgre starih gradova s tradicionalnim kućama-tornjevima (Aden, Sana, Taizz).
