Čile

ilustracija
ČILE, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7

Čile (Chile; Republika Čile/República de Chile), država u Južnoj Americi, između Perua (duljina granice 171 km) na sjeveru, Bolivije (860 km) na sjeveroistoku, Argentine (5308 km) na istoku te Tihog oceana na zapadu i jugu; obuhvaća 756 096 km².

Prirodna obilježja

Čile zauzima uzak pojas (90 do 445 km) tihooceanske obale u približnoj duljini od 4300 km. Morfološki se sastoji od triju različitih, međusobno paralelnih pojaseva meridionalnog smjera pružanja. Istočni pojas stvaraju Ande (Cordillera de los Andes), središnji pojas velika dugodolina (Valle longitudinal ili Valle central; Depresión intermedia), a zapadni Primorsko gorje (Cordillera de la Costa). Ande su građene pretežno od mezozojskih slojeva te intruzivnih i vulkanskih stijena tercijarne starosti. Sjeverni dio čileanskih Anda odlikuje se najvišim vulkanskim vrhuncima (Ojos del Salado, 6893 m, najviši je vrh Čilea; Tres Cruces, 6749 m; Llullaillaco, 6739 m i dr.) ispod kojih su visoki ravnjaci s mnogobrojnim slanim kotlinama (salari, slanjače; Salar de Atacama). U središnjem i južnome dijelu čileanskih Anda znatna je vulkanska (aktivni vulkani; Maipo 5264 m, Llaima, 3125 m, Villarrica, 2840 m) i seizmička aktivnost (česti razorni potresi). Prema krajnjem jugu Ande se snižavaju, u Ognjenoj Zemlji (Tierra del Fuego) dosežu tek 2235 m (Monte Sarmiento); disecirane su ledenjačkim dolinama koje se nastavljaju u duboko usječene fjordove i morske prolaze. Primorsko gorje (do 3114 m nadmorske visine), raščlanjeno dubokim riječnim dolinama, prostire se od Arice na sjeveru do Puerto Montta na jugu. Vrlo se strmo spušta prema Tihom oceanu, a prema jugu (zaljev Corcovado) lanci Primorskoga gorja poniru pod razinu mora tvoreći otočje Chonos, otok Chiloé (Isla Grande de Chiloé) i mnoštvo manjih otočića. Između Anda i Primorskoga gorja pruža se oko 900 km duga i 90 km široka tektonska dolina ispunjena riječnim i fluvioglacijalnim nanosima; južni dio potopljen je u zaljevu Corcovadu, pa se kao morski prolaz nastavlja između otočja i kopna. Dio doline između Valparaísa i Puerto Montta gospodarska je i populacijska jezgra Čilea. Obalna je linija duga 6435 km. U sjevernom i središnjem dijelu je nerazvedena, a u južnome veoma razvedena. Uz priobalno otočje Chonos, otok Chiloé i zapadni dio Ognjene Zemlje Čileu pripadaju i udaljeni otoci Rapa Nui (Isla de Pascua, Uskršnji otok), Sala y Gómez, otočje Desventuradas (San Félix, San Ambrosio, González), otočje Juan Fernández (Robinson Crusoe, Alejandro Selkirk, Santa Clara) i dr.

Sjeverni Čile ima polupustinjsku i pustinjsku (Atacama, Tarapacá) klimu, koja ovisi o stalno visokom barometarskome tlaku iznad Tihog oceana i hladnoj Čileanskoj (Humboldtovoj) morskoj struji (teče od Valparaísa prema sjeveru). Središnji Čile (pretežno Čileanska dolina) ima suptropsku klimu (mediteranski tip), južni hladnu i vlažnu oceansku, visoke Ande snježnoplaninsku, a Ognjena Zemlja na krajnjem jugu vlažnu subpolarnu klimu. Temperatura i zimi (srpanj) i ljeti (siječanj) opada idući od sjevera prema jugu. Prosječna je ljetna temperatura od 23,8 °C na sjeveru (Arica) do 12,0 °C na jugu (Punta Arenas). Prosječna zimska temperatura relativno je visoka; na sjeveru 15,3 °C (Iquique), a na jugu od 4,6 °C (Puerto Montt) do –0,5 °C (Punta Arenas). Sjever zemlje gotovo je bez oborina (manje od 50 mm godišnje), središnji dio Čilea dobiva kišu u zimskome razdoblju (oko 300 mm), a južni obilje padalina tijekom cijele godine (više od 3000 mm) od učestalog zapadnog vjetra i putujućih depresija koje se kreću južno od Ognjene Zemlje.

Rijeke su relativno kratka toka, ali bogate vodom. Iskorišćuju se za hidroenergiju i umjetno natapanje. Zbog kopnjenja snijega na Andama veoma su česte poplave. Najveće su rijeke Loa (440 km), Biobío (Bío-Bío; 380 km), Maipo i Copiapó. Mnogobrojna ledenjačka jezera na jugu Čilea (General Carrera, Ranco i dr.) nemaju veću važnost. Duž rijeka i u pojedinim oazama sjevernoga Čilea vegetacija je dosta bujna, iako je cijeli kraj neplodan i pustinjski. Zapadni pristranci sjevernih Anda pokriveni su travnjacima i grmljem. U središnjem Čileu u suptropskoj klimi raste kserofitna vegetacija. U južnome dijelu Čileanske doline, zbog obilnih kiša, rastu četinarske šume araukarije i travnjaci. Goleme listopadne i zimzelene šume razvile su se u južnome Čileu do Ognjene Zemlje. Među listopadnim šumama ističe se u tom području notofag (južna bukva).

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2012. u Čileu živi 17 444 799 st., a prema procjeni 2015. godine 18 006 407 st. Gustoća naseljenosti iznosi 23,8 st./km². Oko 90% stanovništva živi u području između gradova Copiapó na sjeveru i Puerto Montt na jugu. Najgušće su naseljeni: Čileanska dolina, rudarski krajevi na sjeveru i veliki gradovi. Stanovnici su pretežito mestici (mješanci Indijanaca i Europljana; 72,0 %), zatim bijelci (22,0%), Indijanci (5,0%; Araukanci Mapuche i Aimará) i drugi (1,0%). U Čileu živi oko 200 000 hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka, koji potječu uglavnom iz Hrvatskoga primorja i Dalmacije; najstarija je naša naseobina Antofagasta, gdje su se prvi naši pomorci pojavili oko 1870. Čileanci su po vjeri uglavnom katolici (66,6%), zatim protestanti (16,4%) i ostali (4,5%); nereligioznih je 12,5%. Godišnji porast stanovništva (0,9%, 2010–15) neznatno je veći od prirodnoga priraštaja (0,81% ili 8,1‰, 2013), što govori o pozitivnoj migracijskoj bilanci (0,35‰) i minimalnom useljavanju, uglavnom radnika iz Bolivije i Perua. Natalitet je umjeren (13,9‰), a mortalitet nizak (5,8‰); smrtnost dojenčadi iznosi 7,0‰ (2013). Stanovništvo je relativno mlado; u dobi je do 14 godina 20,4% stanovništva, u dobi od 15 do 64 godine 69,3%, a u dobi od 65 i više godina 10,2% st. (2015). Očekivano je trajanje života 76,5 godina za muškarce i 81,7 godina za žene (2015). Ekonomski je aktivno 8 442 724 stanovnika (2014), od čega je 6,3% nezaposlenih. U poljoprivredi, ribarstvu, šumarstvu zaposleno je 13,2%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 23,0%, a u uslužnim djelatnostima 63,8% aktivnoga stanovništva. Čile ima 59 sveučilišta, od čega 25 tzv. tradicionalnih (Universidades tradicionales ili Consejo de Rectores; osnovana prije 1980); najstarija su i najpoznatija sveučilišta u Santiagu (osnovana 1738. i 1888), Concepciónu (1919), Valparaísu (1926. i 1928), Valdiviji (1954), Antofagasti (osnovano 1956) i dr. Službeni jezik je španjolski, a u uporabi su i indijanski jezici (mapuče ili mapudungun, ajmarski, kečua i dr.). Glavni je grad Santiago (Santiago de Chile, 5 342 292 st.; Veliki Santiago 7 057 491 st., 2012), sjedište je parlamenta u Valparaísu (931 200 st., 2012); ostali su veći gradovi (2012): Concepción (766 100 st.), Antofagasta (355 300 st.), Viña del Mar (324 836 st.), Témuco (305 200 st.), San Bernardo (297 964 st.), Rancagua (269 600 st.), Talca (216 800 st.), Arica (212 000 st.), Puerto Montt (203 100 st.), La Serena (198 163 st.), Iquique (188 100 st.), Chillán (186 400 st.), Talcahuano (174 524 st.), Copiapó (158 300 st.), Calama (154 700 st.), Valdivia (147 700 st.), Osorno (142 900 st.), Los Ángeles (134 800 st.), Punta Arenas (125 800 st.); u gradovima živi 87,3% st. (2014).

Gospodarstvo

Gospodarski rezultati proizvod su tzv. čileanskog modela koji je i stopu nezaposlenosti smanjio na 6%. U uslužnom sektoru uposleno je oko 70% radne snage, no najveći dio profita i budžetskih prihoda ostvaruje se u ribarstvu i rudarstvu (proizvodnja bakra, salitre, mangana, željeza, srebra, zlata i dr.). Kao najveći svjetski proizvođač i izvoznik bakra Čile je ovisan i o njegovoj cijeni na svjetskim burzama (pad cijena bakra potkraj 1990-ih uzrokovao je recesiju). U industriji se stvara oko 25% društvenoga proizvoda (zapošljava šestinu radne snage), a u poljoprivredi i stočarstvu oko 15% društvenoga proizvoda (zapošljava petinu radne snage). Glavni su vanjskotrgovinski partneri Čilea članice EU-a, SAD i istočnoazijske zemlje (svi po 20% udjela) te Brazil i Argentina. U 2011. ostvaren je BDP od 248,5 milijarda USD, 14 394 USD po stanovniku.

Promet

Najveći dio čileanskoga putničkoga i robnoga prometa odvija se cestom; od 77 603 km cesta asfaltirano je samo 18 470 km ili 24% (2011). Čileanski dio Panameričkoga cestovnoga pravca dug je 3369 km, proteže se od Arice na sjeveru do Quellóna (otok Chiloé). Južni dio zemlje od Puerto Montta do Villa O’ Higginsa povezuje većim dijelom neasfaltirana cesta (Carretera Austral) u dužini od 1240 km. Ukupna duljina željezničke pruge je 5529 km (850 km elektrificirano, 2004); transandskom prugom, koja služi uglavnom za prijevoz tereta, Čile je povezan s Argentinom (Salta, Mendoza) i Bolivijom (La Paz). Glavne su morske luke: Valparaíso, Antofagasta, Arica, Iquique, San Antonio (luka Santiaga) i Punta Arenas. Od osam međunarodnih zračnih luka najprometnije su Santiago (Arturo Merino Benítez; 15,3 milijuna putnika, 2014), Antofagasta i Iquique.

Novac

Novčana je jedinica čileanski peso ($; CLP); 1 peso = 100 centava (centavos).

Povijest

Do dolaska Europljana Čile su nastanjivali većim dijelom nomadski indijanski Araukanci. Nakon osvajanja carstva Inka u Peruu, s ekspedicijom španjolskoga konkistadora Diega de Almagra (1535) prodrli su prvi Europljani u današnji Čile, ali su se odmah vratili zbog međusobnih sukoba u Peruu. Nakon Almagrove smrti u Čile je prodro Pedro de Valdivia 1539. i osnovao današnji Santiago (1541). Španjolska vlast sve do kraja XVIII. st. nije sezala južnije od rijeke Bío-Bío, gdje su Araukanci dugo i uspješno branili samostalnost. Glavne gospodarske grane postale su poljoprivreda i trgovina s rudarskim središtima Perua. Čile je dugo živio odvojeno, pod upravom španjolskih potkraljeva iz Perua, koji su strogo ograničavali trgovačke veze s drugim zemljama, osim sa Španjolskom. God. 1778. Čile postaje samostalni generalni kapetanat, 1797. odvojen je od potkraljevstva Perua. Čile dobiva posebnoga guvernera. Borba za neovisnost latinskoameričkih kolonija, pomognuta Napoleonovim uspjehom u Španjolskoj, zahvatila je i Čile. Španjolska vlast srušena je ustankom u Santiagu 1810., a 1811. Nacionalni kongres proglasio je neovisnost. Nesloga među ustaničkim vođama omogućila je španjolskim trupama iz Perua da ponovno okupiraju Čile 1813. Međutim, Čileanci su uz pomoć argentinske vojske generala J. de San Martína konačno porazili Španjolce kraj Chacabucoa (1817) i Maipúa (1818). Dana 12. II. 1818. proglašena je republika na čelu s B. O’Higginsom (1818–23). Nakon njegova pada došlo je do sukoba između konzervativaca (zemljoposjednici) i liberala, građanskih poduzetnika, u kojem su konzervativci pobijedili. Za predsjednika Diega Portalesa (1831–41) Čile je dobio centralistički ustav (1833) i uspješno obranio svoju neovisnost u ratu s bolivijskim diktatorom A. Santa Cruzom (1836–39). Sredinom XIX. st., uz sudjelovanje britanskoga kapitala, razvilo se rudarstvo (salitra) i industrija. Za predsjednika generala M. Bulnesa Prieta (1841–51) Čile je proširio svoju vlast na Magellanov prolaz, što je dovelo do nesuglasica s Argentinom. God. 1859. vojska je ugušila veliki ustanak Indijanaca. Zemljom je do 1861. vladala zemljoposjednička oligarhija, a tada su s J. Pérezom (1861–71) na vlast opet došli liberali. Zemlja je doživjela gospodarski uzlet, najviše zahvaljujući novim tržištima za agrarne proizvode (Australija). God. 1865–66. Čile je, kao saveznik Perua, ratovao protiv Španjolske, a u Pacifičkom ratu (1879–83) pobijedio je Peru i Boliviju i zauzeo rudnike bakra, a posebice bogata nalazišta salitre, koja postaje glavni čileanski proizvod, u provincijama Tarapacá, Arica, Antofagasta i Tacna. Predsjednik José Manuel Balmaceda (1886–91) nastojao je privredu zemlje osloboditi utjecaja britanskoga kapitala, koji je potkraj XIX. st. bio dominantan, ali je uskoro došlo do sve većeg prodora američkoga kapitala. Na početku XX. st. razvoj gradova i nastanak novih društvenih slojeva doveo je do pojave političkih stranaka (radikala, socijalista, demokršćana). U I. svjetskom ratu Čile je ostao neutralan. Za predsjednika Artura Alessandrija Čile je 1925. dobio nov ustav, a crkva je odvojena od države. Pokušalo se ublažiti rastuće društvene suprotnosti. Diktatura pukovnika C. Ibáñeza del Campa (1927–31) srušena je uz pomoć širokih narodnih slojeva, teško pogođenih svjetskom privrednom krizom. Ustankom lipnja 1932. srušen je s vlasti J. E. Montero (1931–32) i proglašena je Socijalistička Republika, osnovana su radnička i seljačka vijeća, međutim, uz pomoć vojske došao je opet na vlast Alessandri (1932–38). Iako se gospodarska situacija popravila, socijalne suprotnosti nisu se smanjile, pa su na vlast došle stranke ljevice (1938–52). Pred II. svjetski rat izbornom pobjedom došle su na vlast udružene snage Narodne fronte; vlade na čelu s Pedrom Aquirreom Cerdom (1938–41) i Juanom Antoniom Ríos Moralesom (1942–46) nastojale su reformama poboljšati stanje radnika. Čile je 1945. objavio rat Njemačkoj i Japanu, ali nije sudjelovao u operacijama. Nakon II. svjetskog rata provodila se proamerička politika za vrijeme predsjednika Gonzálesa Videle (1946–52) i C. Ibáñeza del Campa (1952–58); komunistička partija zabranjena je 1947., prekinuti su odnosi sa SSSR-om, a 1956. potpisan je sporazum o vojnoj suradnji sa SAD-om. Tijekom 1958–64. predsjednik je bio Jorge Alessandri Rodríguez (vodio je samostalniju vanjsku politiku), a tijekom 1964–70. Eduardo Frei Montalva, koji je obnovio odnose sa SSSR-om a sa SAD-om ugovorio veću financijsku pomoć. Radikalne društvene promjene provodio je predsjednik S. Allende Gossens, kandidat lijevih stranaka i pobjednik na izborima u rujnu 1970. Tijekom 1971–72. njegova vlada nacionalizirala je banke, rudnike i neke industrijske grane (dijelom u posjedu stranih vlasnika, uglavnom iz SAD-a), provodila agrarnu reformu i eksproprijaciju velikih zemljoposjeda te uspostavljala diplomatske odnose s nizom komunističkih zemalja. Pobijedio je na parlamentarnim izborima u ožujku 1973., ali je srušen vojnim udarom 11. IX. 1973. uz pomoć SAD-a. General A. Pinochet Ugarte uspostavio je diktaturu; provodio je liberalizaciju privrede koja je privlačila strane investicije te smanjio inflaciju i vanjski dug. Zbog masovnih progona i ubojstava političkih protivnika (službeno oko 3200 ubijenih), Opća skupština UN-a javno je osudila potkraj 1977. Pinochetov režim. Na plebiscitu u listopadu 1988. većina se izjasnila protiv Pinocheta; od demokratskih izbora u prosincu 1989. pa do početka 2010. više predsjednika bilo je iz redova koalicije demokršćanskih, liberalnih, socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka: Patricio Aylwin (1990–94), Eduardo Frei (1994–2000), Ricardo Lagos (2000–06) i Michelle Bachelet (2006–10; prva predsjednica). Od 2010. predsjednik je bio konzervativac Sebastián Piñera. Na predsjedničkim izborima u prosincu 2013. ponovno je pobijedila Michelle Bachelet. Uz parlamentarnu potporu (stranaka lijevoga centra i dr.), vodila je ekonomsku i socijalnu politiku koja je ublažila društvene razlike. Snaženje konzervativnih krugova i stvaranje oporbene koalicije stranaka desnoga centra (2015), uz usporeni gospodarski rast, vodilo je novoj pobjedi Sebastiána Piñere na predsjedničkim izborima u prosincu 2017 (zagovornik je neoliberalizma i među najbogatijim je čileanskim poduzetnicima).

Politički sustav

Prema Ustavu od 11. IX. 1980 (na snazi od 11. III. 1981., dopunjen amandmanima 30. VII. 1989), Čile je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike istodobno je šef države i na čelu je izvršne vlasti. Biraju ga izravno građani za mandat od 4 godine, bez mogućnosti obnove mandata. Kabinet obavlja izvršne funkcije vlasti, a imenuje ga predsjednik republike. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Nacionalni kongres (Congreso Nacional), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Camara de Diputados) i Senata (Sendado). Zastupnički dom ima 120 zastupnika, izravno biranih za mandat od 4 godine. Senat ima 38 senatora, koje izravno biraju građani regija (između 2 i 4 po regiji) za mandat od 8 godina (svake četvrte godine bira se polovica senatora). Biračko je pravo opće, jednako i obvezatno, a imaju ga građani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud (Corte Suprema), s 21 članom, koje imenuje predsjednik republike, a potvrđuje Senat, s popisa kandidata koje predlaže sam sud. Administrativno je država podijeljena na 15 regija. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 18. rujna (1810).

Hrvatsko iseljeništvo

Hrvati su se u Čile počeli doseljavati od 1870-ih. Najprije su došli na Ognjenu zemlju, privučeni »zlatnom groznicom«, a poslije u sjeverni Čile u područje Antofagaste. U središnji Čile (Valparaíso i glavni grad Santiago) počeli su se znatnije naseljavati tek između dvaju svjetskih ratova. Ostali veći gradovi u kojima žive Hrvati: Arica, Iquique, Tocopilla, Taltal, Punta Arenas i Porvenir. Živjeli su u svojim zajednicama i bavili se urbanim zanimanjima, najčešće trgovinom. U Čile su stizali u najvećem broju s uskoga obalnog područja od Omiša do Boke kotorske, uključujući otoke. Osobito ih se mnogo doselilo s otoka Brača. Od početka su doživjeli brz uspon na društvenoj ljestvici, koji se nastavlja i kod naraštaja rođenih u Čileu, a pripadnici hrvatske zajednice u pravilu postižu visoku naobrazbu. Osnovali su mnogobrojna društva različna značaja: dobrotvorna, politička, vatrogasna, kulturna, športska i sl. Prvo je utemeljeno Vatrogasno društvo Dalmacija br. 5 u Iquiqueu 1874. Sva su društva, bez obzira na karakter, do I. svjetskog rata bila politizirana i imala su veliku ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta. Veze s domovinom osobito su jačale u vrijeme važnih događaja (antimadžarski pokret 1903/04., I. svjetski rat i sl.), kada se organizirala snažna materijalna, politička i moralna potpora pojedincima i skupinama u domovini za koje se vjerovalo da su bili na crti nacionalnog oslobođenja i emancipacije. Najistaknutije su političke organizacije bile Hrvatski savez u Južnoj Americi, utemeljen 1913., i Jugoslavenska narodna obrana, koja je djelovala u vrijeme I. i II. svjetskog rata. Za I. svjetskog rata iseljeništvo je davalo političku i novčanu potporu jugoslavenskomu pokretu, koji je uspostavio vezu s Jugoslavenskim odborom u Londonu. Prve novine izišle su u Antofagasti 1902. pod nazivom Sloboda, a vlasnik i urednik bio im je Ivan Krstulović. Do I. svjetskog rata izlazilo je još šest novina, uglavnom tjednika. Novine su kratko izlazile, imale su male naklade i u njima se uglavnom politiziralo, a manje pisalo o životu u hrvatskim naseobinama. Danas izlazi jedino mjesečnik na španjolskom jeziku, Male novine u Punta Arenasu. Doseljivanje Hrvata u Čile smanjuje se između dvaju ratova, da bi nakon II. svjetskog rata gotovo potpuno prestalo. Zbog toga je danas u Čileu tek koja stotina Hrvata rođenih u Hrvatskoj. Zbog asimilacije, kao i nedovoljnih statističkih podataka, nemoguće je pouzdano utvrditi koliko Hrvata danas živi u Čileu. Neke procjene idu i do 150 000 (svih naraštaja), no pretpostavlja se da tek 500 čileanskih građana govori hrvatski. Stanje se nastoji promijeniti školom hrvatskog jezika koja djeluje u Punta Arenasu. Na početku Domovinskoga rata Hrvati u Čileu dali su snažnu potporu domovini i imaju velike zasluge što je Čile među prvima priznao Republiku Hrvatsku.

Književnost

Epsku tradiciju čileanske književnosti započeo je Španjolac A. de Ercilla y Zúñiga (1533–94) djelom »La Araucana« (1589), u kojem govori o osvajanju doline Arauco u Čileu. Smatra se najboljim epom tzv. zlatnoga vijeka španjolske književnosti. Nastavili su je Pedro de Oña, djelima »Prvi dio pokorene Arauke« (»Primera parte de Arauco domado«, 1596), »Potres u Limi« (»Temblor de Lima«, 1609) i dr., Alvarez de Toledo i Juan de Mendoza. Prvi je kroničar i najbolji pisac XVII. st. bio O. Alonso de Ovalle (1601–51); u »Povijesnom izvješću o Kraljevstvu Čilea te o poslanstvima i službama što ih u njemu obavlja Družba Isusova« (»Histórica relación del Reino de Chile y de las misiones y ministerios que ejercita en él la Compañía de Jesús«, 1646) pristrano opisuje djelatnost isusovaca u Čileu, ali daje i prvi sustavni opis zemlje. Francisco Núñez de Pineda y Bascuñán (1607–82) opisuje borbu s araukanskim narodom i sužanjstvo u kronici »Sretno sužanjstvo i razlog dugotrajnim ratovima u Čileu« (»El cautiverio feliz y razón de las guerras dilatadas en Chile«, 1673). U prvim godinama suvremene neovisnosti Čilea (1818) središnja je osoba bio Venezuelac A. Bello, pjesnik i polihistor koji je ustrojio obrazovni sustav; vrstan autor neoklasičnog izraza. Istodobno su argentinski pisci (E. Echeverría, D. F. Sarmiento, J. Mármol), prebjezi iz vlastite domovine, upoznali čileansku sredinu s europskim romantizmom, koji je iz Francuske prenio E. Echeverría. U rasprave su se uključili gotovo svi tadašnji književnici. Kao romantički lirski pjesnik ističe se José Antonio Soffía (1843–86), a kao epik Carlos Walker Martínez (1842–1905). Najpoznatiji autor XIX. st. bio je romanopisac realist A. Blest Gana (1830–1920): »Prizor iz društva« (»Una escena social«, 1853), »Isplata dugova« (»El pago de las deudas«, 1861), »Martín Rivas« (1862) i dr. Ostale autore na prijelazu stoljeća karakterizira utjecaj naturalizma i kratke priče.

Čileanska književnost XX. st. poznata je po vrsnim pjesnicima: V. Huidobro (1893–1948), G. Mistral (1889–1957), P. Neruda (1904–73) i N. Parra (1914–2018). Huidobro je autor avangardnoga smjera creacionismo, kojim se pročuo u domovini, Španjolskoj i Francuskoj. Pjesnikinja G. Mistral prva je od hispanoameričkih književnika dobila 1945. Nobelovu nagradu. Dobio ju je 1971. i P. Neruda, danas najpoznatiji čileanski pjesnik. N. Parra poznat je nadasve kao autor tzv. antipoezije, u kojoj se služi jezikom svakodnevne komunikacije na razini osobnog izraza, uz ludičke i grafičke elemente. Ostali su važni pjesnici: P. de Rokha, Braulio Arenas, Gonzalo Rojas, Enrique Lihn. U suvremenoj prozi naturalizam je ustupio mjesto najprije društveno zauzetim tekstovima i neorealizmu, a zatim tehničkim inovacijama. Ističu se J. Donoso (1925–96) i J. Edwards (r. 1931) te od nešto mlađih autora A. Skarmeta, Ramón Díaz Eterovic, Mauricio Wacquez i dr. Čileanska književnost u XX. st. jedna je od najzanimljivijih i najplodnijih književnosti španjolskog jezičnog izraza.

Kazalište

Prve kazališne predstave sa sakralnim temama izvodile su se u isusovačkim školama od XVII. st. Od početka XVIII. st. poznate su izvedbe dramskih djela profana karaktera; autori su im djelomice španjolski pisci, a djelomice domaći. Prvo stalno kazalište podignuto je u Santiagu 1815., a repertoar se kretao od romantizma autora Rafaela Minviellea i Carlosa Bella do realizma što ga je zastupao Daniel Barros Grez, koji je pisao tzv. komedije i drame običaja. Glavna je kazališna ustanova bio Teatro Municipal s dramom i operom. Između dvaju svjetskih ratova vrijedna djela stvarali su Antonio Acevedo Hernández i Armando L. Moock, kritički obrađujući suvremene socijalne teme, a izdvaja se i Germán Luco Cruchaga. U prvim desetljećima XX. st. budi se i kazalište nadahnuto anarhističkim i socijalističkim idejama, izniknulo, u rudarskim gradovima sjevera, iz radničkog sloja. Dolaskom Narodne fronte 1938. prekida se stagnacija čileanskoga kazališta i stvaraju se nove, subvencionirane trupe, npr. Teatro Experimental i Teatro de Ensayo, te mnoge putujuće Compañije. Usporedno se javljaju i novi dramski autori kao María Asunción Requena, Isadora Aguirre, Gabriela Roepke, Egon Wolff, Luis Alberto Heiremans i Jorge Díaz. Vojni puč prouzročio je represiju i progonstvo mnogobrojnih kazališnih djelatnika. Ipak, ICTUS, Imagen, La Feria, El Telón, Taller de investigación teatral nastavljaju jednako intenzivnim radom, a nakon 1970-ih javljaju se i novi dramski autori – A. Skarmeta, Marco Antonio de la Parra, Juan Radrigán i Ramón Grifferó.

Likovne umjetnosti

Do 1780. graditeljstvo je bilo ograničeno na skromne građevine domaćih i stranih graditelja. Prvi istaknuti arhitekt bio je Joaquín Toesca, koji je gradio reprezentativne palače u Santiagu (Kovnica, Ravnateljstvo, »las Cajas«) te crkve u Mercedu, Santo Domingu i San Juanu de Diós. Ostale su važnije građevine (sve u Santiagu): palača Kongresa, državno sveučilište, kazalište, nacionalna knjižnica i glasoviti »Club Hípico«, jedan od najvećih hipodroma u Južnoj Americi. Slikarstvo se razvija od 1849., kada je osnovana Likovna akademija pod vodstvom Talijana Alessandra Cicarellija i Giovannija Mochija te Nijemca Ernsta Kirchbacha. Prvi domaći slikari uglavnom su zadržavali tradiciju Akademije uvodeći pejzažno slikarstvo. Na početku XX. st. moderne tendencije prihvatili su slikari Juan Francisco Gonzáles, Pedro Lira, Alberto Orrego i Alberto Valenzuela te kipari Nicanor Plaza, Virginio Arias, Carlos Lagarrigue i Ernesto Concha. Velike promjene nastale su nakon Međunarodne izložbe održane 1910. prigodom stote obljetnice neovisnosti Čilea. Tada su nastali radovi koji su posve napustili akademski način (Jerónimo Costa, Arturo Gordon, Pedro Luna). Dvadesetih godina javljaju se tendencije vezane uz modernizam (Luis Vargas, Henriette Petit, Camilo Mori); nositelj šireg umjetničkog programa bio je Pablo Burchard. Nakon 1960-ih prihvaćaju se najnoviji umjetnički smjerovi. Najistaknutiji su suvremeni umjetnici slikar R. Matta Echaurren te kipari Samuel Román Rojas i Martha Colvin Andrade. – U Čileu se do danas sačuvala izvorna umjetnost domorodačkih Indijanaca; ističu se osobito urešena keramika, raznobojna veziva i izrađevine od konjske dlake. – Za razumijevanje čileanske umjetnosti posebno su važni muzeji sa zbirkama folklorne, kolonijalne pretkolumbovske i moderne umjetnosti (Muzej nacionalne povijesti, Muzej lijepih umjetnosti, Muzej suvremene umjetnosti – svi u Santiagu).

Glazba

Premda mnoge glazbene značajke povezuju Čile sa susjednim državama (Argentina, Bolivija, Peru), zemljopisna izoliranost pridonijela je nekim posebnostima čileanske glazbe. Temeljna je podjela na glazbu starosjedilaca i glazbu potomaka španjolskih doseljenika. Na sjeveru prevladava andska starosjedilačka glazba pod utjecajem naroda Aimará (pentatonika, pretkolumbovske i novije panove svirale, gitara, bubnjevi). Na pustinjskome području Atacama živi arhaična glazbena kultura starosjedilaca (izumrli Atacameños). Razmjerno izolirana starosjedilačka zajednica naroda Mapuche (Araukanaca) na jugu njeguje izrazito različite stilove obredne i svjetovne glazbe, uz upotrebu posebnih glazbala. Za starosjedilačke zajednice s područja Ognjene zemlje karakteristične su solističke pjesme bez instrumentalne pratnje.

Glazba španjolskih doseljenika od XVI. do XVIII. st. arhaična je i uglavnom fiksirana (romance, ceremonijalni plesovi i ceremonijalne pjesme). Glazba iz XIX. i XX. st. sadrži modernije utjecaje; prvim čileanskim skladateljem smatra se Manuel Robles (1780–1837). Konzervatorij u Santiagu utemeljen je 1849. Nacionalni skladateljski smjer zacrtao je P. H. Allende-Sarón (1885–1959). Najpoznatiji je čileanski glazbenik u svijetu pijanist C. Arrau (1903–91).

U drugoj polovici XX. st. afirmirao se popularnoglazbeni žanr nueva canción kao oblik političkog angažmana mladog naraštaja Čileanaca (glavni predstavnik Victor Jara).

Film

Prvi filmovi (filmske novosti) snimljeni su 1910., prvi igrani 1915 (do 1927. ukupno 120). S pojavom zvučnoga filma krajem 1920-ih nastupila je kriza kinematografije, a ona je kratkotrajno prevladana osnivanjem državnog poduzeća Chile Films (1941). Nakon nove krize (1950-ih), kinematografija se oporavila početkom 1960-ih, kada se u Santiagu osnivaju Filmski institut na Katoličkom sveučilištu i Centar za eksperimentalni film pri Čileanskom sveučilištu. Od 1967. počeo je raskid sineasta s tendencijama populističke kinematografije i s utjecajem hollywoodskog filma, a ta je težnja kulminirala socijalno i politički kritičkim filmovima u razdoblju društvenih previranja s prijelaza na 1970-e, kada je čileanski film skrenuo pozornost međunarodne filmske javnosti. Od redatelja osobito se ističu Miguel Littin, Raul Ruiz i Helvio Soto, koji će nakon pada Allendeova režima karijeru nastaviti uglavnom u inozemstvu. Nakon restauracije filmske aktivnosti gotovo zamiru, a potom se kinematografija uglavnom vraća prijašnjim populističkim modelima.

Čile. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13389>.