Adrast (grčki Ἄδραστος, Ádrastos, epski Ἄδρηστος, Ádrēstos, latinski Adrastus), u grčkoj mitologiji kralj Arga i vođa pohoda sedmorice protiv Tebe; podrijetlom iz eolskog roda Amitajevića. Adrastov lik vjerojatno potječe iz starije religije prirode, u kojoj je bio božanstvo biljne plodnosti u Sikionu. Njegovo počovječenje u mitskoga kralja dio je nastanka trojanskoga ciklusa i pomicanja peloponeskog središta u Arg. Kao heroj i izvršitelj sudbine Tebe stoji u službi božice odmazde Adrasteje. Zbog svađe s Amfijarajem protjeran iz Arga, Adrast se sklonio kod bogata majčina oca Poliba u Sikionu, gdje se oženio njegovom kćeri Amfitejom te nakon Polibove smrti postao sikionski kralj. Pomirivši se s Amfijarajem dao mu je svoju sestru Erifilu za suprugu te postao kralj Arga. Jedini od sedmorice vojskovođa u pohodu protiv Tebe nije poginuo pod tim gradom; umaknuvši na svojem krilatom vrancu, sklonio se u Kolon, preklinjući Atenjane za pomoć da vrati tijela svojih drugova. Stoga je Tezej osvojio Tebu i pokopao trupla u Eleuzini. Nakon deset godina Adrast je, sa sinovima palih junaka iz prvoga pohoda (tzv. epigoni), osvojio Tebu i osvetio pale drugove. Pritom je pak poginuo njegov sin Egijalej, zbog čega je, prema Pauzaniji, Adrast umro u boli i tuzi na putu za Megaru (ili se, prema Higinu, sa sinom Hiponojem bacio u Egijalejevu lomaču). Grob mu je pokazivan u Megari, a cenotaf u Sikionu. U Kolonu su mu izgradili heroon. Štovanje njegove muke u tragičkim korovima tiranin Klisten zamijenio je, zbog sukoba s Argom, srodnim kultom Dioniza. Adrastov lik pojavljuje se u antičkoj umjetnosti već od VI. st. pr. Kr.; spominje ga još Homer, a u okviru tebanskoga ciklusa obradili su ga Pindar, Euripid (Pribjegarke), Antimah iz Kolofona (Tebaida) i Publije Papinije Stacije (Tebaida). Mitološke obavijesti o njemu donose Herodot, Apolodor iz Atene i Diodor Sicilski.
