Balakirev [bala'k’ir’if], Milij Aleksejevič (Alekseevič), ruski skladatelj i dirigent (Nižni Novgorod, 2. I. 1837 – Sankt Peterburg, 29. V. 1910). Godine 1855. napušta studij prirodnih znanosti u Kazanju, odlazi u Petrograd i posvećuje se glazbi; upoznaje Mihaila Ivanoviča Glinku i glazbenoga kritičara Vladimira Vasiljeviča Stasova, koji ga oduševljavaju za nacionalni glazbeni izraz. Koncertira kao pijanist izvodeći vlastita djela. Godine 1862. utemeljuje Petoricu (uz njega Cezar Antonovič Kjui, Modest Petrovič Musorgski, Nikolaj Andrejevič Rimski-Korsakov i Aleksandr Porfirjevič Borodin). Sa Stasovom i Gavrilom (Gavriil) Jakimovičem Lomakinom osniva u Petrogradu 1862. besplatnu glazbenu školu u okviru koje organizira koncerte i sam dirigira. 1870-ih doživljava krizu, povlači se iz javnog života i vraća se tek 1883. Postaje dirigent dvorske kapele, ali u glazbenom životu gubi prijašnju vodeću ulogu. Godine 1895. posve napušta službu i posvećuje se skladanju. Balakirev je istraživao ruski folklor (glasovita zbirka ruskih narodnih pjesama iz 1866). Na folkloru i programskoj koncepciji temelje se i njegove najuspjelije skladbe: simfonijske pjesme Rus (Rus’) i Tamara, uvertira na tri ruske teme. Glasovirska fantazija Islamej drži se najvišim dometom postšopenovske glasovirske virtuoznosti.
