Bakhilid (grčki Βαϰχυλίδης, Bakkhylídēs), grčki pjesnik (Julida, otok Kej, danas Kea, oko 518. pr. Kr. – ?, 451. pr. Kr.). Nećak pjesnika Simonida, Pindarov suvremenik i suparnik. Kao pjesnik nije bio na cijeni do helenističkoga razdoblja; jedan je od devetorice lirskih pjesnika uvrštenih u aleksandrijski kanon. Neko je vrijeme navodno proveo u progonstvu na Peloponezu. Okušao se u svim vrstama korske lirike osim tužaljke, a pjesme je pisao za vladare različitih grčkih gradova, poput sirakuškoga tiranina Hijerona I. Djelo mu se smatralo izgubljenim sve do pronalaska papirusnih fragmenata s 14 epinikija, oda posvećenih pobjednicima na sportskim natjecanjima, i sedam ditiramba, korskih pjesama u Dionizovu čast. U središtu epinikija je pripovijedanje mita, kojemu se pridružuju pohvale pobjednika i njegova roda, gnomski izričaji i pjesnikova razmatranja o vlastitom umijeću. Moderna kritika, slično antičkoj, Pindara redovito pretpostavlja Bakhilidu, ali ističe njegovu jasnoću stila, vrsnu pripovjedačku tehniku i dramski naboj. Bakhilidovi ditirambi jedini su sačuvani primjeri te antičke korske vrste. Posebno je zanimljiv ditiramb Mladi ljudi ili Tezej (Ἠίεοı ἢ Θησεύς), o Tezejevoj plovidbi na Kretu, sukobu s Minojem i čudesnom povratku iz morskih dubina, te Tezej (Θησεύς), kratak dijalog između Tezejeva oca Egeja i njegovih pratitelja, jedina sačuvana korska pjesma koja je u cijelosti dijaloški strukturirana. Na hrvatski su ga prevodili Vladoje Dukat, Koloman Rac, Ton Smerdel i Dubravko Škiljan.
