Kurjakovići, hrvatska plemićka obitelj, potekla od plemena Gusića. Ime je dobila po rodonačelniku Kurjaku, koji se prvi put u izvorima spominje 1298. kao krbavski knez (comes Curiacus). Rodbinski je bio povezan s banom Pavlom Bribirskim, a posljednji se put spominje u izvorima 1307. Kurjak je imao sinove Budislava, Pavla i Grgura, koji su početkom XIV. st. obnašali različite dužnosti za banove Pavla i Mladina II. Bribirskoga. Početkom XIV. st., za Kurjakova života, stekli su Krbavsku županiju kao nasljedni posjed. Ženidbenim vezama dobili su utvrde Zvonigrad i Obrovac na Zrmanji, a do polovice XV. st. u njihovu su posjedu, osim Krbave, bile župe Hum, Nebljuh, Bužane, Lika i Odorje na Zrmanji. God. 1316/17., zajedno s Nelipčićima, nakratko su se pobunili protiv knezova Bribirskih. Unatoč tomu, Budislav je 1320–21. bio načelnik Šibenika uz kneza Grgura Bribirskoga. God. 1322. ban Mladin II. Bribirski bezuspješno je zahtijevao potporu hrvatskih velikaša, među kojima su bili i Kurjakovići, protiv pobunjenih komuna Šibenika i Trogira. Kada je 1324. vojska bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, Jurja II. Bribirskoga, knezova Krčkih i grada Zadra opsjedala Knin, sjedište kneza Nelipca, na Nelipčevoj strani bili su i krbavski knezovi Kurjakovići. God. 1338. Kurjakovići su, na čelu s Grgurom, formalno priznali vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Karla I. Roberta, a stvarno priznanje kraljevske vlasti uslijedilo je tek pošto je 1345. Ludovik I. Anžuvinac zatočio glavara roda Grgura. Potkraj XIV. st. Butko, sin Budislavov, bio je pristaša kraljice Marije te je pomogao Sigismundu Luksemburgovcu da je oslobodi iz zatočeništva (1387). Prema kronici Pavla Pavlovića Butko je 1393–94. bio postavljen za bana Hrvatske i Dalmacije. Zbog njegove potpore Sigismundu Luksemburgovcu, Ladislav Napuljski poklonio je svojim pristašama 1403–04. posjede Kurjakovića u Ostrovičkoj županiji kao i utvrdu Novigrad. Pored Butka važnu ulogu u životu hrvatskih zemalja na prijelazu XIV. u XV. st. imala su njegova braća Toma i Nikola te sin potonjega Ivan, koji je 1388–1418. u nekoliko navarata obnašao dužnost magistra kraljičinih i kraljevih tavernika. U XV. st. Kurjakovići su i dalje imali jednu od najvažnijih uloga u političkom životu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Kada je Dalmacija došla pod vlast Venecije, Mlečani su ometali trgovinu uz jadransku obalu i izvoz robe, što je pogodilo Obrovac i Bag (Karlobag), glavna središta Kurjakovića. God. 1442. Toma, sin Pavlov, utvrdio je Ripač na rijeci Uni, a njegov sin Grgur 1453. izgradio utvrdu Kličevac (Kličevica) kraj Benkovca. Potkraj XV. st. posjedi Kurjakovića bili su zahvaćeni osmanskim osvajanjima, pa Kurjakovići nisu mogli zadržati nekadašnju moć. Početkom 1490-ih knez Karlo bio je jedan od glavnih protivnika kralja Vladislava II. Jagelovića u Hrvatskoj. God. 1494. spominje se njegova udovica Doroteja (rođ. Frankapan), koja je Osmanlijama platila godišnji danak. Njezin sin Karlović, Ivan bio je hrvatski ban i posljednji potomak obitelji.
