funkcionalizam (franc. fonctionnalisme).
1. Smjer u teoriji društva koji pretpostavlja da dijelovi društva čine nerazdvojnu cjelinu; osnivači su H. Spencer, É. Durkheim i B. Malinovski. Temelji se na analogiji između biološkog organizma i društva te konzervativnom shvaćanju društv. poretka, što ilustrira rim. patricij Menenije Agripa, koji pobunjenim plebejcima poručuje: kao što se dijelovi tijela ne smiju pobuniti protiv želuca tako ni društvene skupine (staleži, klase) ne smiju ustajati jedne protiv drugih. Funkcionalizam u sociologiji objašnjava društv. nejednakosti kao nužnu posljedicu podjele rada i uloga u društvu i različitih individualnih sposobnosti. Pod uvjetom da su pojedinci, u prvom redu najsposobniji, primjereno motivirani za obavljanje svojih uloga, takva podjela pridonosi društv. stabilnosti i ravnoteži (teorija društvenog sustava T. Parsonsa). Drugi je uvjet prihvaćanje zajedničkog uzorka vrijednosti, što omogućuje da ljudi uspostave uzajamna očekivanja i koordiniraju svoje djelovanje. Funkcionalna analiza u sociologiji, koja polazi od razlikovanja manifestnih i latentnih funkcija (R. K. Merton), ispravlja kruto poimanje društv. poretka i ističe da je u svakom društvu odnos između vrijednosti ili ciljeva i sredstava za ostvarenje ciljeva nerazmjeran, pa su anomija i sukobi normalan sastavni dio društv. života. Na sličan način neofunkcionalizam (J. Alexander, B. Barber) pokazuje nepodudarnost između društv. reda i individualnih ciljeva te zaključuje da je napetost između društv. strukture ili razine kolektivnih normi i djelatne volje pojedinca pokretač društvenih promjena u smislu sve veće diferencijacije funkcija i uloga, odn. modernizacije. Općenito, funkcionalizam je prikladniji kao teorija koja objašnjava nužnost postojanja društv. poretka nego kao teorija koja objašnjava zbog čega se poredak mijenja.
2. Naziv za različite smjerove strukturalne lingvistike, koji se ponajviše vežu na teoriju F. Saussurea i razmišljanja Praške škole o funkcijama u jeziku i funkcijama jezika, ili pak iz njih proistječu. Većina Pražana promatra jezik ponajprije kao komunikacijsko sredstvo koje funkcionira, a na temelju analize funkcije (funkcija) u konkretnim komunikacijskim situacijama može se opisati struktura jezika; napušteno je kruto odvajanje jezika i govora (langue i parole), sinkronije i dijakronije, jer je funkcionalni pristup upućivao na to da su i u jednom i u drugom slučaju obje kategorije među sobom povezane i da se funkcionalno prožimlju. Takvi su pogledi došli do izražaja osobito u opisnoj fonologiji (funkcije fonema, opozicije, razlikovna obilježja) i definiranju odnosa između fonetike i fonologije te u dijakronijskoj fonologiji (gdje se moglo pokazati da se većina promjena može objasniti načinom funkcioniranja u sustavu). Prvu shemu opisa jezičnih funkcija dao je 1934. K. Bühler (Organonmodell; u jeziku se mogu izdvojiti tri funkcije: funkcija predočivanja, funkcija izražavanja i funkcija zazivanja). Proučavajući različite svrhe što ih imaju izričaji R. Jakobson razlikovao je šest osnovnih funkcija. Unutar Praške škole V. Mathesius naznačio je elemente za funkcionalnu perspektivu rečenice: osnova rečenice ono je što je poznato (tema; Thema), a nove se obavijesti označuju kao rema (Rhema). No funkciju kao osnovni kriterij u proučavanju jezične strukture najdosljednije je u svom djelu primijenio A. Martinet, i to na razini opće i opisne fonologije, na razini dijakronijske fonologije i opće lingvistike. Napokon A. Martinet tvrdi da je središnja i najvažnija funkcija jezika komunikacijska funkcija, jer se samo pri njoj u potpunosti zatvara komunikacijski (govorni) krug, a sve ostale funkcije (funkcija izražavanja, estetička funkcija, funkcija oslonca mislima i dr.) izvedene su, jer se odvijaju samo na dijelu komunikacijskoga kruga, a k tome su još uvjetovane specifičnim komunikacijskim situacijama ili kontekstom. U anglosaksonskoj se tradiciji funkcionalizam u lingvistici obično dovodi u opreku prema formalnim teorijama jezika, osobito transformacijsko-generativnoj gramatici.
3. Smjer u arhitekturi i urbanizmu XX. st. koji postavlja zahtjev da građevina bude funkcionalna, tj. oblikovana u skladu s njezinom namjenom i osobitostima materijala od kojega je izvedena. Uvođenjem novih građev. materijala i tehnologija (čelik, armirani beton, aluminij, staklo) i težeći praktičnosti i ekonomičnosti izvedbe, funkcionalizam se zalaže za primjenu jednostavnih oblika (ravne linije, čiste plohe, staklene stijene). – Funkcionalizam najavljuju industr. građevine druge pol. XIX. st., teoretski ga anticipiraju L. Sullivan (»oblik slijedi funkciju«, 1896) te arhitekti koji 1920-ih djeluju u Bauhausu (W. Gropius, H. Meyer, M. van der Rohe), a definitivno ga formulira Le Corbusier u djelu K pravoj arhitekturi (Vers une architecture, 1923). Internacionalizaciji ideja funkcionalizma pridonosi CIAM (djelovao je 1928–59) zalažući se ujedno da se načela funkcionalizma primjenjuju i na urbanizam (Atenska povelja, 1933) te teoretičari S. Giedion (Prostor, vrijeme i arhitektura – Space, Time and Architecture, 1941) i N. Pevsner (Pioniri moderne arhitekture – Pioneers of Modern Movements, 1936). – Ideje i načela funkcionalizma u Hrvatsku vrlo rano prenose arhitekti koji su bili u izravnom kontaktu s Le Corbusierom (V. Antolić, D. Ibler, Z. Kavurić, J. Neidhardt, Z. Neumann, E. Weissmann). – God. 1931. E. Weissmann objavio je članak O estetici u arhitekturi u knjizi S. Planića Problemi suvremene arhitekture.
