Aljmaš (prije Hagmas i Almaš), selo i pristanište na desnoj obali Dunava; 481 st. (2021). Leži 2,5 km nizvodno od ušća Drave u Dunav, u podnožju Erdutskoga brijega (Čvorkovo brdo, 192 m) obrasla vinogradima; izletište Osječana, vjerski turizam. – U srednjem vijeku trgovačko-obrtničko središte. Crkva sv. Marije (Samaria) spominje se 1272., a župa 1332. U madžarskim vrelima spominje se 1338. kao Almas. Za osmanske vlasti (1526–1687) naselje se raselilo te se nakon odlaska Osmanlija obnavlja naseljavanjem hrvatskih obitelji. Svetište i proštenište Gospe od Utočišta nastalo je 1704., a crkva je sagrađena 1708; župa je obnovljena 1807. Nakon uništenja u požaru 1846., obnovljena mjesna crkva posvećena je 1852. Tijekom Domovinskoga rata mjesto je okupirano, a stanovinici su prognani, no nakon mirne reintegracije 1998. započinje njihov povratak. Mjesna crkva (spomenik kulture) potpuno je razorena u srpskoj agresiji 1991–93., a Gospin kip (iz 1857., dar Josipa Jurja Strossmayera) pronađen je djelomice oštećen u razorenome svetištu. Restaurirani Gospin kip vraćen je u Aljmaš 1998., a obnova crkve dovršena je 2007. Svetište Gospe Aljmaške jedno je od najposjećenijih hodočasničkih odredišta u Hrvatskoj.
