E. 1. Deveto slovo hrvatske abecede, a peto latinskog alfabeta, za samoglasnik /e/. Starosemitskoga podrijetla: uvedeno u grčki alfabet (uncijalu) iz feničkoga he (
), gdje je označivalo glas blizak suglasniku /h/. Izvorno okrenut nalijevo, no nakon primjene bustrofedona sve je češća orijentacija nadesno. U klasičnom grčkom pisanju, nakon konačne promjene smjera pisanja i prilagodbe dvolinijskoj organizaciji redaka ispisanih uncijalom, ustalila se desna orijentacija slova, usporednost vodoravnih linija te kraćenje okomite linije (
). U takvu obliku preuzet će ga i latinsko pismo. Malo e, zatvorenoga gornjeg dijela, izvedivo jednim potezom perom, potječe još iz rimske uncijale, poluuncijale, te iz srednjovjekovnih minuskulnih latinskih pisama. Kroz povijest hrvatskog pravopisanja, pored uobičajenog e, za isti samoglasnik susrećemo rijetko kod nekih pisaca, pod utjecajem latinske ortografije, i ae te ę. Uz dominantno e, obje inačice koriste A. Komulović 1606., B. Kašić 1628., M. Radnić 1683., V. Andrijašević 1686., J. Banovac 1767; ae katkad pišu M. Orbin 1621., L. Ljubuški 1727., E. Pavić 1762., F. Lastrić 1766; ę rijetko koristi i I. Pergošić 1574. Kako bi se različiti odvjetci staroga jata u hrvatskome jeziku jednako bilježili, Lj. Gaj uveo je jedinstven znak – tzv. rogato e (ě), koji se koristio sve do kraja XIX. st. U starogrčkom alfabetu epsilon (Ε/ε) stoji na 5. mjestu, baš kao i u staroj ćiriličnoj azbuci (estъ /jest/), pa taj broj i označava. U glagoljičkoj azbuci (gdje nosi isto ime kao u ćirilici: jest) brojevna mu je vrijednost 6; jedno je od nekoliko slova okrenutih nalijevo, što je potkrjepljivalo pokušaje da se podrijetlo glagoljice izravno veže uz starosemitska pisma. U najstarijoj glagoljici upisuje se oblo, s dvije male poprečne crtice, od kojih gornja obično probija osnovnu zaobljenu liniju. U hrvatskoj se glagoljici upisuje samo jedna vrlo tanka crtica, a u XV. st. česti su tekstovi gdje je i posve reducirana. Kao e okrenuto nadesno, slovo će 
u obloglagoljičkoj azbuci, uz dodan kružić, bilježiti nazalno /en/, a u spojenicama (ligaturama) 
, 
, 
, s desne strane označivat će nazalnost: /ję/, /ǫ/, /jǫ/. Prejotiranost toga glasa u ćirilici može se izraziti i spojenicom 
(
= + ). Slovo e u suvremenim nacionalnim abecedama može se dopunjavati drugim slovima ili dijakritičkim znakovima kako bi se izrazila fonološka posebnost ili dvoglasnost: u poljskoj abecedi (a i u uvriježenom slavističkom obilježavanju nazalnosti) nosno se /e/ bilježi kao ę; u češkoj se abecedi dugo /e/ piše kao é; istim se načinom u madžarskoj abecedi bilježi zatvoreni i dugi /e/; u francuskoj abecedi zatječemo digraf (ligaturu) œ itd.
Glas e potječe od praslav. *e < indoeur. *ĕ (jȅst < *jestь < *ĕsti) i praslav. *ę (mȇso < męso, zȅt < zętь). Od praslav. *ě glas e dolazi obično u skupu je (vjȅra < věra), ali i samostalno iza r (rȅpa < rěpa). Isto vrijedi i za južnosl. ě (G jd vremena < vrěmene < *vermene). Od starohrvatskoga dugoga glasa ě postaje u suvremenome jeziku dvoglasnik iē, koji se, za stilske potrebe, rijetko ostvaruje i dvosložno kao ijē (liêp, liépa, ȕviēk, rijetko lijēp, lijépa, ȕvijēk). Glas e nastao je i od praslav. *e u prijeglasu od *o (môre < moŕe < *morjo). Hrvatski glas e dolazi i u pozajmljenicama iz raznih jezika: žrec (< rus.), shema (< grč.), efekt (< lat.), tempo (< tal.), elita (< franc.), embargo (< španj.), emu (< port.), bedž (< engl.), ecati (< njem.), teret (< madž.), eden (< hebr.), emir (< arap.), čekić (< tur.).
2. U matematici, znak (e) za bazu prirodnih logaritama.
3. U fizici, znak (E) za energiju, ozračenje, električno polje, dielektričnu polarizaciju i modul elastičnosti; znak (Es) za osvjetljenje; znak (EF) za Fermijevu energiju; znak (e) elementarni električni naboj, npr. +e za proton, –e za elektron.
4. U logici (e), oznaka za univerzalni negativan sud.
5. U glazbenoj abecedi, treći ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura. Ujedno oznaka za tonalitet s početnim tonom e: E-dur ili e-mol.
6. U geografiji i na kompasu (E), međunarodna oznaka (prema engleski East) za istok, odnosno istočnu geografsku dužinu.
