Danska (Danmark; Kraljevina Danska/Kongeriget Danmark), država u sjevernoj Europi. Obuhvaća poluotok Jylland i skupinu od 393 otoka, od kojih su najveći Sjælland, Fyn, Lolland, Falster i Langeland, te Bornholm (u Baltičkom moru); Nørrejyske Ø (danski: Sjevernojyllandski otok) ili Vendsyssel-Thy, iako odvojen od kopna fjordom Lim i kanalom Thyborøn, smatra se uglavnom dijelom Jyllanda. Ukupna je površina 42 925 km². Danskoj pripadaju i Ferojski otoci (danski Færøerne, ferojski Føroyar) u Atlantskom oceanu te otok Grenland. Na kopnu graniči jedino s Njemačkom na jugu (68 km); na zapadu izlazi na Sjeverno more, a morski prolazi Skagerrak, Kattegat i Øresund odvajaju je od Norveške i Švedske na sjeveru i istoku. Duljina obale iznosi 8509 km.
Prirodna obilježja
Poluotok Jylland (29 788 km² ili oko 2/3 Danske) prostrana je valovita ravnica s brežuljcima, od kojih je najviši Møllehøj (171 m). Danska je građena pretežno od tercijarnih (pješčenjaci, gline) i kvartarnih naslaga; mjestimično se pojavljuju slojevi krede (sjeverni Jylland, jugoistočni dio otoka Sjællanda) i vapnenca (jugoistočni Sjælland). Iznimka je otok Bornholm, koji je građen od prekambrijskih granita. Na oblikovanje reljefa najjače je utjecalo pleistocensko ledeno doba. Cijeli sjeverni dio Danske bio je pokriven ledom, a južni nanosima pijeska iz ledenjačke vode. Osnovne značajke reljefa tvore nizovi morena, koji se pružaju od sjevera prema jugu, te pješčane naplavine. Uza zapadnu obalu poluotoka Jyllanda pružaju se lagune odvojene od mora pojasom dina. Dugački plitki fjord Lim odvaja krajnji sjeverni dio poluotoka (Nørrejyske Ø ili Vendsyssel-Thy) od ostaloga dijela. Istočna je obala razvedena mnogobrojnim fjordovima.
Klima je oceanska (ljeta su svježa, a zime blage), osobito u zapadnom i sjevernome dijelu poluotoka Jyllanda. Prosječne su ljetne temperature na jugu i istoku više nego na sjeveru i zapadu. Srednja temperatura zraka u srpnju kreće se od 15 °C na zapadu do 17 °C na istoku, a u veljači od 0,5 °C na zapadu do –1,0 °C na otoku Bornholmu. Zapadna je obala osobito izložena vlažnim oceanskim vjetrovima. Godišnji prosjek oborina iznosi 650 do 800 mm, a u području Velikoga Belta 400 do 500 mm. Oborina ima tijekom cijele godine (prosječno 171 dan s oborinama godišnje), s maksimumom u kolovozu i listopadu.
Rijeke su kratke, nepogodne za plovidbu. Najdulja je rijeka Gudenå (176 km). Jezera su mnogobrojna u pobrđu središnjega Jyllanda i na otocima; najveće je jezero Arresø (39,7 km²) na otoku Sjællandu.
U šumskome pokrovu, koji potječe iz druge polovice XIX. st., a zauzima 12,7% od sveukupne površine (2016), prevladavaju četinjače (smreka). Šume se racionalno iskorištavaju i obnavljaju. Obrađeno je 61,1% površine, a pod močvarama je 5,3% teritorija.
Stanovništvo
U Danskoj živi 5 748 769 st. (2017); sa 133,9 st. na 1 km² ubraja se u gušće naseljene europske države. Najgušće su naseljeni otoci (Sjælland, 324 st./km²) i istočna obala poluotoka Jyllanda. Stanovništvo je uglavnom etnički homogeno; Danaca je 91,6% (2017), a od stranaca (484 986 st. ili 8,4% ukupnoga stanovništva) najviše ima građana Europske unije (41,7% ukupnoga broja stranaca; najviše je Poljaka, 37 639, Rumunja, 25 295, i Nijemaca, 24 435), Sirijaca (31 044) i Turaka (28 099). U južnome dijelu Jyllanda, uz granicu s Njemačkom, kao autohtono stanovništvo i narodnosna manjina žive Nijemci. Službeni je jezik danski, a na jugu zemlje govori se i njemački. Stanovnici su uglavnom evangelici luterani (75,9%, 2017), a ima i muslimana (3,7%), rimokatolika i dr. Broj stanovnika u stalnom je porastu; 1901. godine u Danskoj je živjelo 2,4 milijuna stanovnika, 1959. godine 4,3 milijuna, 1980. godine 5,1 milijun, a 2000. godine 5,3 milijuna stanovnika. U razdoblju 2012–16. prosječni godišnji porast broja stanovnika Danske iznosio je 0,6%, što je više bila posljedica useljavanja nego prirodnoga priraštaja (0,1%, 2012–16). Sredinom 1990-ih najviše se useljavalo stanovništvo s područja bivše SFRJ, u novije doba prevladavaju useljenici s radnim dozvolama iz Poljske, Rumunjske i Njemačke, a u 2016. najviše je imigranata došlo iz Sirije, SAD-a, Rumunjske i Njemačke. Natalitet je nizak (10,8‰, 2016), a mortalitet visok (9,2‰); smrtnost dojenčadi vrlo je mala (0,3‰, 2016). Populacija Danske među mlađima je u Europskoj uniji: u dobi je do 14 godina 16,8% stanovništva, od 15 do 64 godine 64,4%, a u dobi od 65 i više godina 18,8% stanovništva (2016). Očekivano trajanje života je među najvišima u Europi; za žene iznosi 82,8 godina (2016), a za muškarce 78,8 godina. Ekonomski je aktivno 2 894 000 st. (2017), od čega je nezaposleno 5,7% (2017); u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 2,1%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 18,8%, a u uslužnim djelatnostima 79,1% zaposlenih (2017). Sveučilišta su u Kopenhagenu (najstarije je osnovano 1479), Aarhusu (1928), Odenseu (1966), Roskildeu, Aalborgu. Glavni je grad Kopenhagen (København) sa 602 481 st., a šire gradsko područje (Veliki Kopenhagen s Frederiksbergom i Gentofteom) ima 1nbsp;295 686 st. Ostali su veći gradovi (2017) Aarhus (prije Århus, 269 022 st.), Odense (176 683 st.), Aalborg (Ålborg, 113 417 st.), Esbjerg (72 261 st.), Randers (62 563 st.), Kolding (60 300 st.) i Horsens (58 480 st.); u gradovima živi 87,9% stanovništva (2017).
Gospodarstvo
Glavna su gospodarska obilježja Danske ekonomska stabilnost s rastućim BDP-om (po stanovniku je među najvišima u svijetu), velik udjel vanjske trgovine u njegovu stvaranju, te niska stopa nezaposlenosti (2018. oko 5%), uz znatnu socijalnu sigurnost građana. Danska je po gospodarskim pokazateljima među vodećim članicama EU-a (u Europskoj zajednici je od 1973). Godine 2017. vrijednost BDP-a bila je 324,8 milijarda USD, a 2018. je 352 milijarde USD; BDP po stanovniku je oko 60 730 USD (2018). U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (75,8%), a slijede industrijski (22,9%) i poljoprivredni (1,3%). Proizvodnja hrane je visoko tehnološki razvijena (industrija mliječnih i mesnih proizvoda, preradba ribe i dr.), kao i mnoge ostale industrijske grane (naftna, strojarska, elektronička, kovinska, brodograditeljska, farmaceutska, tekstilna, kemijska, drvna i dr.). Od prirodnih bogatstava važnija su ležišta nafte i plina u Sjevernome moru. Iako postupno smanjuje proizvodnju nafte (2008. proizvodila je oko 287 000 barela na dan, a 2018. oko 116 000 barela), Danska je ostala među većim europskim proizvođačima (2018. iza Norveške i Velike Britanije). Pojedine su danske kompanije svjetski poznate te među vodećima u svojoj djelatnosti i početkom 2000-ih: Carlsberg (osnovan 1847; proizvodnja piva i drugih pića), Maersk (osnovan 1904; transportne i logističke usluge i energetika), Novo Nordisk (osnovan 1923; farmaceutska industrija), Lego (osnovan 1932; proizvodnja igračaka i dr.). Međunarodna trgovina robom i uslugama čini najveći dio BDP-a; vrijednost izvoza 2017. bila je 113,6 milijarda USD, a uvoza 94,9 milijarda USD. U izvozu prednjače strojevi, električni uređaji, hrana, lijekovi, namještaj i dr. Najviše uvozi sirovine i industrijske poluproizvode, strojeve i opremu, žitarice, robu široke potrošnje i dr. Prema udjelu u izvozu (2017) vodeći su partneri Njemačka (15,5%), Švedska (11,6%), Velika Britanija (8,2%), SAD (7,5%), Norveška (6%), Kina (4,4%) i Nizozemska (4,4%). Najviše uvozi iz Njemačke (21,3%), Švedske (11,9%), Nizozemske (7,8%), Kine (7,1%), Norveške (6,3%) i Poljske (4%). Veličina je javnoga duga 35,3% BDP-a (2017).
Promet
Danska ima veliku prometnu važnost; preko njezinih otoka ostvarena je cestovna i željeznička veza između srednje i zapadne Europe sa Skandinavijom. Otok Fyn s poluotokom Jyllandom spajaju dva mosta, a od 1998. s otokom Sjællandom povezan je preko Velikoga Belta (Storebælt) cestovnim mostom (13,4 km) i željezničkim mostom (6,6 km) s tunelom (8 km). Kopenhagen (otok Sjælland) povezan je od 2000. preko prolaza Øresunda s Malmöom (Švedska) cestovnom i željezničkom vezom dugom oko 16 km (tunel 4 km, umjetni otok Peberholm 4 km i most u dvije razine 7,8 km). Cestovna je mreža duga 74 497 km (2016), od čega je autocesta i brzih cesta 1237 km, a željeznička mreža 2573 km (elektrificirana 642 km, 2016). Danski su otoci međusobno i s kopnenim područjem osim mostovima i podmorskim tunelima povezani i trajektnim linijama. Od 111 trgovačkih luka 28 ih je imalo promet veći od 1 milijun tona (2015); prema prometu najveća je naftna luka Statoil (8,1 milijun tona, 2016), a od trgovačkih luka najveće su Aarhus (8,0 milijuna tona), Fredericia (7,7 milijuna tona) i Kopenhagen (7,6 milijuna tona). Od 70-ak putničkih luka čak 32 imaju godišnji promet veći od 200 000 putnika; najprometnije su trajektne luke Helsingør (19% ukupnoga putničkog brodskog prometa ili oko 6 milijuna putnika, 2016) i Rødby Færgehavn (15% ili 4,8 milijuna putnika). Zračni je promet vrlo živ; glavna je zračna luka Kopenhagen (Kastrup; promet 29,0 milijuna putnika, 2016), a veće su još Billund (3,0 milijuna putnika), Aalborg i Aarhus.
Novac
Novčana je jedinica danska kruna (krone, kr; DKK); 1 danska kruna = 100 era (øre).
Povijest
Područje Danske naseljeno je od paleolitika. S toga se područja, koje je bilo dio pradomovine germanskih plemena, polovicom V. st. sele Juti i Angli, a na nj se naseljuju Danci iz Skandinavije, koji do VIII. st. postaju najbrojnije pučanstvo. Danci su se uskoro sukobili s Frižanima (Frizijcima), koji su u svojim rukama držali svu pomorsku i kopnenu trgovinu na području Sjevernoga mora. Tijekom dvaju stoljeća izgrađuje se u Danskoj državna organizacija i flota, koja je na početku IX. st., osobito za kralja Göttrika, postigla znatne uspjehe u borbi protiv Frižana. U drugoj polovici X. st. uspjelo je Haraldu Blåtandu, sinu kralja Gorma, sjediniti Dansku. On se i pokrstio oko 960. Kada je zbog pljačke danskih Vikinga došlo 1002. do pokolja Danaca u Engleskoj (Danska večernja), poveo je Haraldov sin Sven Tveskæg vojnu i osvojio velika područja Engleske 1013. Njegov je sin Knut bio kralj Danske, Engleske i, od 1028., Norveške. Nakon njegove smrti odvojile su se Norveška i Engleska, a sama Danska bila je ugrožena napadajima Baltičkih Slavena. Nakon kratke vladavine norveškoga kralja Magnusa, na dansko je prijestolje došao Knutov nećak Sven Estridsøn, čiji su nasljednici vladali do 1448. Njegov je sin Knut IV. (1080–86) posljednji danski vladar koji je htio osvojiti Englesku. Od XII. st. Danska se borila za prevlast na Baltičkome moru s Baltičkim Slavenima i s njemačkom ekspanzionističkom politikom na Istoku. Godine 1184. pobijedio je kralj Knut VI. pred Greifswaldom slavensku flotu i, proširivši svoju vlast na neka područja Baltičkih Slavena, prozvao se kraljem Slavena. Knutov sin Valdemar II., osvojivši Estoniju 1219., zadao je težak udarac njemačkoj kolonizaciji i trgovini na Baltiku. Lübeck i Hamburg, zajedno s nekim njemačkim feudalcima poduzeli su protuudar i 1227. pobijedili Dance kraj Bornhöveda. Otad su hanzeatski gradovi uzeli u svoje ruke trgovinu s danskom obalom. Trgovačkoj premoći hanzeatskih gradova u Danskoj pogodovale su unutarnje borbe koje su se, osobito u XIV. st., vodile između vladara i plemstva. Valdemar IV. pobijedio je 1362. hanzeatsku flotu, ali je nakon vojne intervencije Hanze i njezinih saveznika bio prisiljen sklopiti mir u Stralsundu 1370. Danska je priznala hanzeatskim gradovima sve dotadašnje privilegije, prepustila im neka područja i obvezala se da neće birati kralja bez pristanka Hanze. To je bio jedan od najtežih danskih poraza.
Valdemara IV. naslijedila je, kao regentica maloljetnomu sinu, kći Margareta, žena norveškoga kralja Hakona VI. Ona je uskoro zavladala Norveškom i Švedskom; ta personalna unija sankcionirana je 1397. u tzv. Kalmarskoj uniji (do 1523). Njezin nasljednik Erik VII. sukobio se, zbog promicanja interesa danske trgovine, s Hanzom i izgubio Schleswig (Slesvig). Nakon Erikova povlačenja dolazi s Kristijanom I. (1448–81) na dansko prijestolje dinastija Oldenburg, koja je vladala sve do 1863. Švedska se na početku XVI. st. izdvojila iz unije s Danskom, u kojoj je ostala samo još Norveška (do 1814). Negativan odnos Kristijana II. prema Hanzi bio je povod sukobu s Lübeckom (1522), koji je doveo na dansko prijestolje vojvodu od Schleswig-Holsteina kao Fridrika I. Za njegove vladavine u Dansku počinje prodirati reformacija. Njegovi nasljednici pokušali su ratovima sa Švedskom ponovno ostvariti uniju, ali bez uspjeha. Kristijan IV. morao je 1645. sklopiti u Brömsebru mir, kojim je ustupio Švedskoj neka danska područja. Jednako nepovoljan mir sklopio je sa Švedskom i Fridrik III. (u Roskildeu, 1658). Potkraj XVII. st. stječe Danska posjede u Zapadnoj Indiji. U to doba i u početku XVIII. st. traju i dalje sukobi sa Švedskom; Sjeverni rat (1700–21) donio je Danskoj u posjed Schleswig.
Gotovo cijelo XVIII. st. proživljava Danska u relativnome miru. Danska trgovina pokazuje sve zamašnije uspjehe; u isto doba počinje koloniziranje Danaca na Grenlandu. Za Kristijana VII. (1766–1808) donesene su, u okviru europskih prosvjetiteljskih težnji, važne reforme, među kojima ukidanje kmetstva (1788), sloboda tiska i uvođenje osnovnog školstva. Za Napoleonovih ratova Danska je ostala neutralna, ali je nastojala da iz te neutralnosti njezina trgovina izvuče što više koristi. Time je došla u sukob s Velikom Britanijom (1801. uništena danska flota kraj Kopenhagena, 1807. bombardiran Kopenhagen i dio flote ustupljen Velikoj Britaniji). Pristavši uz Napoleona, Danska je osjetila posljedice njegovih neuspjeha: mirom u Kielu morala se odreći Norveške i Helgolanda, a dobila je Lauenburg. Za Kristijana VIII. (1839–48) nastupilo je razdoblje mira i prosperiteta. U liberalnim krugovima nastaje ideja »skandinavizma«, užeg povezivanja Danske, Norveške i Švedske. Za Fridrika VII. (1848–63) donesen je zakon o širokim građanskim slobodama i općem pravu glasovanja (1849). Danska je zbog Schleswig-Holsteina 1848. ušla u rat protiv Pruske, koji se završio potpisivanjem tzv. Londonskoga protokola (1852). Rat se, međutim, ponovno nastavio 1864. i iste godine završio mirom u Beču, po kojem je Kristijan IX. (1863–1906) morao prepustiti vojvodstva Schleswig, Holstein i Lauenburg Austriji i Pruskoj. Nakon tog poraza Danska ne vodi aktivnu vanjsku politiku, već se posvećuje unutrašnjemu jačanju; 1890-ih donose se napredni socijalni zakoni, zbog čega dolazi na glas uzorne socijalne države. Ustavne borbe za vladavine Kristijana X. (1912–47) uzrokovale su promjenu ustava 1915. U I. svjetskom ratu Danska je bila neutralna; unatoč tomu njezina je trgovina u to doba mnogo stradala zbog britanske blokade. Godine 1917. prodaje svoje Karipske otoke SAD-u. Od 1918. Island se odvojio kao samostalna država u personalnoj uniji s Danskom. Godine 1920. pripao joj je plebiscitom sjeverni Schleswig. Za politički život između dvaju svjetskih ratova karakterističan je zajednički nastup vodećih stranaka. Nakon velike gospodarske krize provode se socijalne reforme, zbog čega se smatra »državom blagostanja«. Iako je Danska 1939. sklopila ugovor o nenapadanju s Njemačkom, njemačke su trupe već 9. IV. 1940. provalile u zemlju i okupirale ju. Danska je pružala otpor na različite načine, među ostalim i osnutkom Danskoga vijeća u Londonu, spašavanjem Židova ilegalno ih prebacujući u Švedsku. Zbog otpora je 1943. srušena vlada, kralj Kristijan X. interniran, a vojska raspuštena. Godine 1944. Island prekida personalnu uniju. Nakon II. svjetskog rata na vlasti se smjenjuju socijaldemokrati i liberali, često u koaliciji s drugim strankama. Kralja Kristijana X. naslijedio je 1947. sin Fridrik IX. Članicom NATO-a Danska je postala 1949. pa je pristupila Europskom vijeću; 1952. sudjeluje u osnivanju Nordijskoga vijeća. Ustavom od 1953. uveden je jednodomni parlament. Članica Europske udruge za slobodnu trgovinu Danska je postala 1960. U 1960-ima i 1970-ima dominiraju socijaldemokrati: 1962–68. i 1971–72. premijer je bio Otto Jens Krag, a 1972–73. i 1975–82. Anker Jørgensen. Između njih su razdoblja vlasti liberala: 1968–71. premijer je Hilmar Baunsgaard, a 1973–75. Poul Hartling. Godine 1972. umro je Fridrik IX. (naslijedila ga je kći Margareta II.), a nakon referenduma u listopadu Danska je pristupila Europskoj ekonomskoj zajednici. Koalicijska vlada desnih i centrističkih stranaka premijera Poula Schlütera formirana je 1982. kao prva konzervativna vlada od 1894. Socijaldemokrati su ponovno na vlasti od 1993., kada premijer postaje Poul Nyrup Rasmussen. Tijekom 2001–11. na vlasti je bila koalicija desnog centra; 2001–09. premijer je bio Anders Fogh Rasmussen, a 2009–11. Lars Lokke Rasmussen. Od 2009. Grenland ima veći stupanj autonomije. Koalicija lijevog centra koju su vodili socijaldemokrati vladala je 2011–15., s premijerkom Helle Thorning-Schmidt. Na parlamentarnim izborima u lipnju 2015. pobijedila je koalicija konzervativnih i desnih stranaka, koju je predvodio Lars Lokke Rasmussen. Bio je premijer do izbora u lipnju 2019., na kojima socijaldemokrati osvajaju relativnu zastupničku većinu, a njihova predsjednica (od 2015) Mette Frederiksen postaje premijerka koalicijske vlade.
Politički sustav
Prema Ustavu od 5. VI. 1953. Danska je ustavna monarhija s parlamentarnim sustavom vlasti. Na čelu je države monarh. Izvršnu vlast obavlja vlada na čelu s premijerom, koja je za svoj rad odgovorna parlamentu. Zakonodavnu vlast ima Narodna skupština (Folketing) sa 179 zastupnika (uključujući po 2 zastupnika koja imaju Ferojski otoci i Grenland). Zastupnike biraju izravno građani za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, čije suce (kao i suce drugih sudova) imenuje ministar pravosuđa na prijedlog neovisnog Vijeća za imenovanje sudaca. Administrativno je Danska podijeljena na 5 regija. Grenland ima samoupravni položaj, primjenjuje državne zakone i administrativne akte posebne važnosti tek pošto ih razmotri lokalno Nacionalno vijeće; samo su vanjska politika, obrana i monetarna politika u nadležnosti središnje vlasti. I Ferojski otoci imaju znatan stupanj autonomije, osim u području vanjske politike, obrane, sigurnosti, pravosuđa i monetarne politike. Nacionalni praznik: Dan Ustava, 5. lipnja (1849).
Političke stranke
Lijevo (Venstre – akronim V), osnovana 1870 (reformirana 1910), stranka je desnoga centra. U početku se zauzimala za društvene reforme i interese seljaštva (protiv veleposjednika), postupno je prerasla u liberalnu stranku, a u novije doba priklanja se neoliberalizmu. Nakon II. svjetskoga rata predvodila je nekoliko koalicijskih vlada, a iz redova stranke premijeri su bili Knud Kristensen (1945–47), Erik Eriksen (1950–53), Poul Hartling (1973–75), Anders Fogh Rasmussen (2001–09) i Lars Løkke Rasmussen (2009–11., 2015–19). Pobijedila je na izborima 2001., 2005., 2007. i 2011 (osvojila relativnu zastupničku većinu); na izborima 2015. bila je treća (iza SD-a i DF-a), ali je vodila koalicijsku vladu do izbora 2019., nakon kojih je druga po broju zastupnika (iza SD-a). Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata za Europu. Socijaldemokracija (Socialdemokratiet – akronim SD), osnovana 1871., stranka je lijevoga centra. Od 1920-ih među vodećim je strankama, a u poslijeratnome razdoblju bila je na vlasti 1947–50., 1953–68. i 1971–73. Potom su iz stranačkih redova na položaju premijera najdulje bili Anker Henrik Jørgensen (1975–82) i Poul Nyrup Rasmussen (1993–2001). Nakon izbora početkom 2000-ih uglavnom je u oporbi; bila je druga nakon izbora 2011. i predvodila je koalicijsku vladu s premijerkom Helle Thorning-Schmidt do izbora 2015., na kojima je osvojila većinu glasova, ali je prešla u oporbu. Relativnu zastupničku većinu osvojila je i na izborima 2019., predsjednica stranke (od 2015) Mette Frederiksen predvodi koalicijsku vladu. Članica je Progresivnog saveza i Stranke europskih socijalista. Konzervativna narodna stranka (Det Konservative Folkeparti – akronim KF), osnovana 1915., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada, a u poslijeratnome razdoblju jedini premijer iz stranačkih redova bio je Poul Schluter (1982–93; stranku je vodio 1974–93). Potom je u oporbi, a početkom 2000-ih sudjelovala je u vladama pod vodstvom stranke Lijevo (od izbora 1998. nije među vodećim strankama, ali je važna kao koalicijski partner). Nakon izbora 2019. sedma je po broju osvojenih zastupničkih mjesta. Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Danska narodna stranka (Dansk Folkeparti – akronim DF), osnovana 1995., stranka je desnice (zastupa antiimigracijsku politiku i protivi se čvršćoj integraciji Europske unije). Među vodećim je političkim strankama (uz SD i Lijevo). Na izborima početkom 2000-ih uglavnom osvaja treće mjesto (2015. bila je druga po broju zastupnika, iza SD-a); u oporbi je bila 1998–2001 (ponovno 2011–15), a podupire konzervativne koalicijske vlade. Članica je Europskog saveza naroda i nacija.
