zakon.
1. U formalnome smislu, svaki opći pravni akt što ga donese zakonodavno tijelo prema propisanom zakonodavnom postupku te nosi naziv zakona bez obzira na sadržaj; u materijalnom smislu, svaki pravni akt koji sadrži opći propis koji je zapovjedan, bez obzira na to koje ga je državno tijelo donijelo. U hijerarhiji pravnih propisa zakon je ispod ustava, a iznad upravnih (podzakonskih) akata. Vrste zakona: ustavni, organski (donosi se kvalificiranom većinom), obični, proračun i završni račun. Postupak donošenja zakona (→ zakonodavni postupak) uređen je ustavom i poslovnikom predstavničkoga tijela.
2. U lingvistici, naziv za precizno utvrđena pravila u razvoju pojedinih jezika; primjerice, glasovni zakoni temelje se na pravilnosti glasovnih promjena, a očituju se u pravilima o odrazima pojedinih glasova u posvjedočenim jezicima. Glasovni zakoni često nose ime po lingvistu koji ih je prvi uočio. Primjerice, Grimmovim zakonom (po njem. filologu J. Grimmu) nazivaju se pravila o odrazu indoeuropskih zatvornih suglasnika (okluziva) u germanskim jezicima. Otkriće postojanja glasovnih zakona vezuje se uz mladogramatičarsku školu u lingvistici (→ mladogramatičari). Osim o glasovnim zakonima, govori se gdjekad i o zakonima na drugim razinama jezične strukture; primjerice, području sintakse pripada Wackernagelov zakon (po J. Wackernagelu), prema kojemu enklitike u starim indoeuropskim jezicima stoje na drugome mjestu u rečenici.
3. U fizici, → fizikalni zakon.
