Wien [vi:n], Wilhelm, njemački fizičar (Gaffken, danas Primorsk, Rusija, 13. I. 1864 – München, 30. VIII. 1928). Doktorirao (1886) na Sveučilištu u Berlinu. Profesor fizike na sveučilištima u Aachenu (1896–99), Würzburgu (1900–19) i Münchenu (od 1920). Razmatrajući otklon katodnih i kanalnih zraka u električnom i magnetskom polju utvrdio je prirodu tih zraka, tj. da se prve sastoje od elektrona, a druge od pozitivnih iona. Istražujući toplinsko zračenje užarenih tijela, otkrio je (1893) da se valne duljine najsnažnijega zračenja s porastom temperature skraćuju. Za to je otkriće dobio Nobelovu nagradu za fiziku (1911). Po njem je nazvan krater na Marsu (Wien).
Wienov zakon određuje valnu duljinu na kojoj je, u ovisnosti o temperaturi (T), zračenje crnoga tijela najveće:
λmax =
k/
T, gdje je
k = 2,8978 × 10
–3 Km.
Temperatura je površine Sunca 5778 K, pa je Sunčevo zračenje valne duljine 502 nm najintenzivnije, a to je valna duljina na koju su ljudske oči i oči većine životinja najosjetljivije. Temperatura je ljudskog tijela 310 K, pa se njegovo najintenzivnije toplinsko zračenje, valne duljine 10 μm, nalazi u području infracrvene svjetlosti.
Izvrsno slaganje te, u osnovi empirijske, formule s eksperimentima potaknulo je Maxa Plancka na daljnja istraživanja, koja su u konačnici dovela do uspostave kvantne mehanike.
