W. 1. Dvadeset treće slovo međunarodne latinice. U hrvatskoj latinici ne postoji, ali se upotrebljava za izvorno bilježenje stranih riječi i imena. Kao digraf »dvostruko v« pojavljuje se u nekim nacionalnim abecedama, ponajviše germanskih jezikâ (npr. u njemačkoj, engleskoj, nizozemskoj, ali i poljskoj) kako bi se uspostavila razlika prema izgovoru jednostrukoga v/u (bilabijalnost u engleskome, labiodentalnost u njemačkome). U abecednome nizu obično se postavlja između v i y, s kojima je u genetskoj vezi. Iako se mjestimično pojavljuje već u rimskoj uncijali, redovito se, i to kao »uu«, počeo upotrebljavati u engleskoj pismenosti, a uveli su ga normanski pisari kako bi obilježili slovo wen (wynn) anglosaskoga runskoga pisma. U njemačkoj se pismenosti pojavio ubrzo nakon toga (ponajviše u tekstovima pisanima goticom i bastardom). U XIV. st. postalo je uobičajeno. U međunarodnoj fonetskoj transkripciji w označuje (kao i ) bilabijalno v. U hrvatskih starih pisaca to se slovo zatječe na sjeveru, kod I. Pergošića (1574) i A. Vramca (1578), i to samo u majuskulama (Wremene, Wssemoghuchi, Wladiszlau).
2. Znak (W) izvedene SI-jedinice vat.
3. Kemijski simbol (W) za volfram (lat. wolframium).
4. U geografiji i na kompasima, oznaka (W) za zapad (prema engl. West).
5. U fizici, znak (W) za rad (engleski work); znak (Wr) za modifikacijski faktor.
