termometar (franc. thermomètre), instrument za mjerenje temperature (u razgovornom se jeziku katkad naziva i toplomjerom). Osniva se na činjenici da se dva tijela dovode na istu ravnotežnu temperaturu (→ toplina) pa je temperatura koju pokazuje termometar ujedno i temperatura tijela s kojim je on u dodiru. Termometrija rabi niz termometrijskih svojstava, pojava koje ovise o promjeni temperature i pogodne su za mjerenje temperature, npr. povećanje volumena (živin termometar, termometar s alkoholom, plinski termometar) ili duljine (metalni termometar), promjena tlaka (plinski termometar), električnoga otpora (otporni termometar), termoelektričnoga napona (→ termoelement) ili intenziteta i frekvencije elektromagnetskog zračenja što ga neko tijelo emitira (→ pirometar). Mjerenje temperature svodi se na mjerenje termometrijskoga svojstva.
Termometar s tekućinom služi za mjerenje temperature u rasponu od približno –200 do +600 °C. Sastoji se od posudice s tekućinom povezane s evakuiranom staklenom kapilarnom cijevi. Zbog većega toplinskog rastezanja tekućine prema staklu, s rastom temperature podiže se razina tekućine u graduiranoj kapilari, npr. Beckmannov termometar. Kao tekućina najčešće se rabi živa, a za niže temperature alkohol i neki drugi organski spojevi.
Bimetalni termometar sastoji se od dviju uskih vrpci od različitih metala, čvrsto priljubljenih jedna uz drugu i savijenih u spiralu. Kada se temperatura povećava, različito rastezanje dvaju metala uzrokuje izvijanje bimetalne vrpce, što se prenosi na kazaljku.
Tlačni termometar djeluje na temelju ovisnosti tlaka tekućine, plina ili pare o temperaturi. Služi uglavnom za mjerenje temperature u industriji u području od –200 do +600 °C. Plinski termometar najosjetljiviji je instrument za mjerenje temperature i može se koristiti za umjeravanje drugih termometara.
Otporni termometar koristi se promjenom električnog otpora metala ili poluvodiča s temperaturom. Platinski termometri mogu se upotrebljavati širokom temperaturnom području, od –200 °C do oko 1000 °C. Termometri s termistorima kojima električni otpor brzo pada s porastom temperature mogu točno mjeriti vrlo male temperaturne razlike.
Maksimalni i minimalni termometri mjere maksimalnu, odnosno minimalnu temperaturu u nekom vremenskom intervalu. To mogu biti bilo koji od nabrojenih vrsta, ali se u tu svrhu najčešće rabe termometri s tekućinom. Ako se npr. takvim termometrom želi mjeriti maksimalna temperatura u nekom vremenskom razdoblju, tada se u kapilaru umeće neka prepreka, tako da se tekućina, npr. živa, može po njoj podizati, ali se ne može sama od sebe spuštati (npr. liječnički termometar, odn. toplomjer). Takvi termometri često služe i za održavanje konstantne temperature (temperaturna regulacija). Najjednostavniji temperaturni regulator ima u cijevi sa živom utaljene dvije elektrode, od kojih jedna leži u živi. Kada temperatura poraste iznad određene vrijednosti, živa zbog povećanoga volumena obuhvati i drugu elektrodu, struja poteče krugom i prekine strujni krug za grijanje.
Umjeravanje termometra postupak je kojim se utvrđuje povezanost između vrijednosti temperature očitane na umjeravanom termometru i vrijednosti očitane s pomoću pouzdano točnoga termometra. Nekada su se za umjeravanje rabili plinski standardni termometri, a od 1927. za niže temperature upotrebljava se standardni platinski otporni termometar, a za više temperature mjerodavna je standardna točka taljenja zlata (1063 °C), jedna od tzv. sekundarnih čvrstih točaka. Termometri mogu pokazivati temperaturu u nekoliko temperaturnih ljestvica.
